Bilo je kasno ljeto i ja sam s terase pokraj Omiša šutke gledala u more ispijajući Cuba Libre. Taman toga tjedna počeli su se zatvarati ugostiteljski objekti i prazniti apartmani, a mjestance koje čak i u postsezoni vrvi ljudima preko noći je postalo prazno. Pričalo se o drugom valu pandemije i potrebi za novim zaključavanjem, ali ja sam nakon ljeta ispunjenog sadržajima i tako žudjela za samoizolacijom. Prazne ceste i zapakirane ležaljke bile su točno ono što mi je trebalo.
Stavila sam slušalice na uši lijeno listajući ponudu Spotifya, kad mi je pažnju privukao podcast pod nazivom "Dolly Parton's America". Iako nisam bila neki fan te narativne forme, šarena pozadina pred kojom žestoko retuširana Dolly s krunom Kipa slobode drži svoju imenjakinju – kloniranu ovcu, natjerala me da kliknem i vidim o čemu se radi. Nekoliko dana kasnije buljila sam ponovno u onu istu točku na pučini zatečena tim slušalačkim iskustvom: zašto mi nitko nije rekao da podcast može biti toliko dobar? Ili možda jest, a ja nisam vjerovala?
Do kraja odmora gotovo sam opsesivno slušala sve što je proizveo WNYC, studio koji je za taj podcast o Dolly dobio nagradu Peabody. O pandemiji, o kojoj smo još znali malo, proročanski su govorili povlačeći paralele s razvojem i nestankom španjolske gripe. Već tada imali su sjajan podcast Radiolab, a uskoro i suradnju s uglednim The New Yorkerom, koja traje do danas.
Po povratku u Zagreb otkrila sam i The Happiness Lab, još jedan audiobombon koji vodi dr. Laurie Santos, briljantna psihologinja s Yalea, koja fenomenu sreće pristupa na znanstven, ali i izrazito pitak način. U trenucima u kojima se činilo da osim beskrajnog doom-scroollinga, odnosno preplavljivanja katastrofičnim sadržajima s društvenih mreža, baš i nemamo mnogo opcija, ja sam svoj drugi lockdown provela u noćnim šetnjama slušajući njezin glas. Dok se većina mojih prijatelja bavila užasima i činilo se da pomalo gube razum, Dr. Santos i ja zanosile smo se teorijom sreće. A tek ona eksplozija mozga kada sam otkrila podcast u kojem terapeutkinja Ester Perel objavljuje gotovo integralne snimke bračnih terapija svojih klijenata...
Ne znam kako bi izgledao moj život da onog kasnog ljeta nisam kliknula na blesavu sličicu Dolly Parton, ali danas gotovo ne prođe dan da ne poslušam bar jedan podcast. Umjesto buljenja u ekran, svakog popodneva na nasipu šećem psa i istovremeno slušam novosti iz svijeta investicijskog bankarstva. Ležim pokraj bazena i saznajem detalje o novom vojnom puču u Africi. Ukrcavam se u avion i slušam istraživački podcast o nestaloj bugarskoj kriptokraljici. Kad mi je svega dosta, prepustim se blebetanju queer komičarke Ashley Gavin i gunđam što moja omiljena zvijezda stand-upa Taylor Tomlinson više ne snima svoj podcast.
Možda i otkrivam toplu vodu, jer podcasti postoje već godinama, ali uočila sam da su eksponencijalno rasli tijekom pandemije pa, kao što su 2010-te bile vrijeme renesanse TV serija i velikog uzleta streaminga videosadržaja, čini se da su 2020-te vrijeme velikog uzleta podcasta. Sve više ih se snima i u našem podneblju, i to s najrazličitijim temama, od pop-kulture i komedije do mentalnog zdravlja. A kada navečer sjednem s prijateljima, umjesto preporuka za nove filmove i serije, sve češće si dajemo linkove na podcaste u kojima uživamo. A najvažnije je što se uz podcaste ne osjećam kao da zaglupljujem, nego kao da učim.
