Na šestom Balkanskom arhitektonskom bijenalu koji se u Beogradu održao u studenom prošle godine, Hrvatska je polučila značajne uspjehe. Priznanja su dobili arhitektonski studiji NFO Arhitektura i Dva arhitekta, pri čemu su potonji, arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić osvojili i drugo mjesto za svoj projekt Vinarije Tomac, a drugo mjesto u kategoriji "najboljeg odgovora na temu" koja je ove godine glasila "povratak korijenima", dobila je i hrvatska arhitektica Breda Bizjak za projekt revitalizacije Austro-ugarskog podzemnog sustava tunela u Puli. Urbanistički Grand Prix dodijeljen je Atelieru Hržić za Gaj urni na Krematoriju, dok je Grand Prix za životno djelo u području publicistike otišao Andriji Mutnjakoviću.
Našem velikom arhitektu nagradu je svečano uručio ovog petka član stručnog žirija Bijenala Krešimir Rogina. Dodjela se održala u Mutnjakovićevu ateljeu u zagrebačkom Folnegovićevom naselju, stančiću koji je dom njegove bogate zbirke, dupkom punom knjiga, crteža, projekata i čudesnih maketa, svjedoku jedne nevjerojatne karijere, a koji je Mutnjaković prije nekoliko godina darovao Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU.
– Balkanski arhitektonski bijenale manifestacija je koja se već šesti put održala krajem prošle godine, a na kojoj je Hrvatska nastupala nekoliko puta, ali nikada nije polučila takav uspjeh. Andrija Mutnjaković, naš akademik i veliki arhitekt koji je – to slobodno mogu reći – direktni nasljednik Viktora Kovačića, osvojio je Grand Prix za životno djelo u domeni publicistike. To je golem uspjeh, pogotovo zato što je Andrija Mutnjaković autor jednog od najvećih svjetskih arhitektonskih djela, Nacionalne biblioteke na Kosovu, u Prištini. Taj objekt istodobno je proglašavam i najljepšom zgradom na svijetu, ali i najružnijom. Što je zapravo fantastičan kompliment, jer znači da baš nikoga ne ostavlja hladnim. To je autentično djelo jednog arhitektonskog genija koji nesumnjivo Andrija Mutnjaković jest. On je, bez pogovora i bez ikakve sumnje, hrvatski arhitekt broj jedan – na dodjeli je kazao je arhitekt Krešimir Rogina.
– Kada me pitaju o mojim knjigama, za koje sam i dobio ovu nagradu, bude mi neugodno uopće kazati koliko sam ih napisao! Ima ih više od četrdeset, i to onih objavljenih, a napisanih bar još toliko – skromno je izjavio Andrija Mutnjaković primajući nagradu.
Rođen 1929. godine u Osijeku, Mutnjaković je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1954., i to nakon što su ga, kazao nam je, na prvoj obrani rada srušili. Njegove su vizionarske arhitektonske ideje komisiji u to doba bile previše vizionarske. Među projektima koje je ostvario spomenuta su Nacionalna biblioteka Kosova te Gimnazija Lucijana Vranjanina u Zagrebu, a u svojem golemom pisanom opusu bavio se poviješću i teorijom arhitekture te bio jedan od pionira na području kinetičke arhitekture, pri čemu je i njegova knjiga "Kinetička arhitektura", jedna od prvih takvih pregleda na svijetu, uvrštena i u leksikon "Oxford Dictionary of Architecture". Nažalost, Mutnjakovićevi revolucionarni kinetički projekti, među kojima su i Obiteljska vila u Hollywoodu, lebdeća kuća za izložbu TERRA 2 u Wroclawu te crkva Svetog Petra u Splitu, do sada nisu ostvareni. No, kako je primijetio Rogina, s obzirom na to da je Andrija Mutnjaković sa svoje 94 godine u naponu snage, "čovjek koji svaki dan producira arhitekturu, bilo pisano, eksperimentalno ili građeno, od njega tek možemo očekivati velika djela".
– Taj optimizam me drži cijeli život, a nisam ga napustio ni sada – nadovezuje se Mutnjaković.
– I dalje pišem knjige, a posljednje dvije već su praktički u tisku. Od dvadesetak projekata koje sam realizirao, prištinska biblioteka mi je na neki način najdraža, a od knjiga, ona o Lucijanu Vranjaninu, odnosno Lucianu Laurani. Čovjek je to za kojeg brojni svjetski autori tvrde da je, uz Brunelleschija i Albertija, stvorio renesansnu arhitekturu te da je njegova palača u Urbinu najljepša palača talijanske renesansne arhitekture. I ja sam strašno ponosan što se on našao između ta dva velika imena – kaže Mutnjaković, koji je jedan od autora Deklaracije o hrvatskom prostoru, kojom se upozorava na alarmantno stanje u gospodarenju hrvatskim geografskim, prirodnim i kulturnim prostorom, koji je, nakon ljudi, naše najvrednije nacionalno blago.
– Bit deklaracije jest u tome da se vrati prostorno planiranje. Prostorno planiranje ne znači samo crtanje već i razmišljanje. Znate, mrzim termin "upravljanje prostorom" koji često upotrebljavaju političari. Mislim da moramo znati gospodariti, a ne upravljati našim teritorijem. Zagreb se, primjerice, već stotinama godina muči sa Savom. Nekada je Sava dolazila do Jelačić placa, mi smo joj umjetno izmijenili tok, ali Zagreb još ni danas ne zna što da radi sa Savom. Mislim da je to jedini europski grad koji nema nikakvu ideju što za njega znači rijeka, za razliku od Londona, Budimpešte, Praga... To je ono što deklaracija hoće postići – osnažiti razmišljanje o takvoj problematici. No to ne smije biti samo arhitektonska ideja. To mora biti društvena ideja, ideja Grada Zagreba. Mora postojati najprije društvena, a ne politička volja, a zatim ćemo naći političare koji će je realizirati – zaključuje Andrija Mutnjaković.
