I ne znajući da se zove kiosk K67, svatko od nas odrastao u bivšoj državi sigurno ima neku osobnu priču vezanu uz njega. Bilo da je, kao u mojem slučaju, takav kultni crveni kiosk stajao ispred njegova balkona i u godinama bez mobitela bio mjesto sastajanja svih generacija ili je, kao u slučaju srpskog arhitekta Nikole Opačića, stajao ispred njegove škole i u pamćenju mu ostao kao toplo sjećanje na djetinjstvo u zemlji koja više ne postoji.
Prestao se proizvoditi 1999. godine, a proizvedeno ih je samo oko 7500, što se čini malo s obzirom na to da u kolektivnom sjećanju nosimo dojam da smo ga viđali posvuda. Dok ih je većina ostala u Jugoslaviji, gdje se u tvornici Imgrad u Ljutomeru u Sloveniji i proizvodio, dio je izvezen u Poljsku, Japan, Novi Zeland, Keniju, Irak, bivši Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. Diljem svijeta služili su za različite namjene, od graničnih patrolnih postaja i kabina za prodaju karata na skijalištima, do maloprodajnih mjesta i štandova s brzom hranom. Nitko nije siguran koliko ih je još u upotrebi, nedavno sam u Travniku vidjela dva bijela spojena u lokalnu ćevabdžinicu, koja je za svaku preporuku, no kao siguran podsjetnik na inovativan svjetski dizajn njegova tvorca, slovenskog dizajnera i arhitekta Saše J. Mächtiga, jedan K67 kiosk stameno stoji u kolekciji svjetski slavnog dizajna newyorške MoMA-e. Zahvaljujući pak Nikoli Opačiću s početka ove priče, vrlo je vjerojatno da će kiosk postati jedna od kolekcija slavnog Lega.
– Odmalena sam ljubitelj Lega, dobivao sam po set godišnje, skupljao ga i čuvao. Prvo remek-djelo bila je gitara veća od mene, koju sam svirao dok se nije raspala. A kao zaljubljenik u Lego godinama znam za platformu Lego Ideas za koju sam poželio napraviti nešto što je iz vremena bivše Jugoslavije, a u vezi je s mojim životom. I naprosto se nametnuo kiosk K67 kakav se nalazio i ispred moje škole pa sam što od Lego kockica iz svoje kolekcije, što od posuđenih dijelova, ali i od modernijih kockica koje se kupuju na grame, izradio prototip. Da bi Lego ideja do kraja zaživjela i krenula u masovnu proizvodnju, potrebno je da skupi deset tisuća glasova. Glasanje je vrlo jednostavno, na sajtu Lego brzom pretragom može se doći do kioska i treba samo kliknuti “submit”. Do sada je prikupljeno gotovo 4000 glasova, a kako je rok za glasovanje 2026. godina, sasvim je izgledno da će se YU kiosk doista prodavati kao Lego set – kaže nam Nikola Opačić. Do tada je radeći na promicanju svoje ideje došao na još jednu fantastičnu ideju i umjetnike iz regije koje cijeni i voli njihov rad zamolio da daju svoje viđenje sjećanja na čuveni kiosk pa su njihovi radovi nedavno bili izloženi na četverodnevnoj pop up izložbi u beogradskom KC Kuli.
– Okupio sam 17 umjetnika uglavnom iz bivše Jugoslavije, iako neki od njih više ne žive u regiji, a koji su stvorili radove na temu kioska K67 i svega što on za njih predstavlja. Inspirirani njegovom modularnošću, bojom, državom u kojoj je nastao, čovjekom koji ga je dizajnirao i svim njegovim upotrebama, umjetnici su izradili kolaže, crteže, fotografije, printove, skulpture, instalacije, postere, pa čak i vez, te tako izrazili svoje misli i sjećanja. Bilo je više od 800 posjetitelja, izračunali smo po jedan posjetitelj svake minute trajanja izložbe, što je sjajno. Ideja je da izložbu selimo i po ostalim glavnim gradovima bivše države, no još nisam siguran da li seliti isti postav ili pozvati nove umjetnike iz regije da se izraze na tu temu – kaže Opačić, koji će na festivalu arhitekture i dizajna DA! na Studiju dizajna u Zagrebu sutra održati radionicu “Pet stvari koje nisam naučio na fakultetu, ali jesam kroz igranje Lego kockama”. Na njoj će sa studentima projektiranjem Lego kockama proći pet na prvi pogled čudnih zadataka kojima je cilj potaknuti razmišljanje izvan kocke.
– Predavanje se bavi principima i načinima razmišljanja koje nisam nužno stekao u okviru akademskog obrazovanja. Kroz arhitektonsku praksu shvatio sam da neke od njih već posjedujem i to zahvaljujući najpoznatijim kockama na svijetu. Da li se mi igramo Legom ili se Lego igra nama? Saznajmo! – najavio je Opačić. Dolazak u Zagreb bit će mu ujedno prilika da produži do Ljubljane, gdje će se susresti sa Sašom J. Mächtigom, koji je i u 83. godini života vrlo aktivan, štoviše podupire Opačićevu Lego ideju, a doznajemo, postoji mogućnost i da se njegov K67 počne opet proizvoditi u susjednoj Austriji.
Naime, Mächtigovo rješenje kioska bilo je u duhu tadašnje napredne arhitekture Metabolista, Archigrama i drugih naprednih snaga koje su vidjele rješavanje problema grada i urbanizma u organskim čeličnim strukturama i serijskoj industrijskoj proizvodnji. Radeći na tom dizajnu, smatrao je da je pristup njegovih generacijskih kolega konzervativan. Otišao je u atelje svojeg tasta, kipara Zdenka Kalina i uz njegovu pomoć stvorio strukturu koja je oduševila komisiju za uređenje Ljubljane. Rekli su mu da do kraja svlada tehniku poliestera i da će mu oni pronaći investitora. Tako je i bilo pa je 1966. javnosti predstavljen novi proizvod, kiosk K67, koji bi gotovo 60 godina poslije mogao uskoro u svoj novi život.
Članak je trebao biti prvenstveno o Saši J. Mächtigu.