– Sama činjenica da se film stvara godinama onemogućava vam da išta kalkulirate, sve kad biste i htjeli – kaže redatelj Arsen Ostojić na pitanje otkud interes hrvatskih redatelja da kontinuirano snimaju filmove o Bosni, zbog čega su neki pulski festivali (npr. 2007. godine) djelovali gotovo kao bosanske smotre. Iako se njegov novi film “Halimin put” uklapa se u taj niz, Ostojić kaže da ta odluka nema nikakve veze s time da se hrvatski film pokušava “šlepati” uz bosanski, nakon što je ovaj osvojio neke od najvećih nagrada u svijetu i postao najprepoznatljiviji filmski brend ove regije:
– Vjerujem da je to slučaj i kod mojih hrvatskih kolega koji su se bavili sličnom tematikom. Ali točno je da su u zadnje vrijeme snimljeni neki filmovi u Bosni, npr. Angeline Jolie ili Sergia Castellitta. Dolazi li sada do toga da se ta tema “iskorištava”, ne znam. Izglednije je da je Zapad već zasićen Bosnom jer sam pri traženju sredstava u inozemstvu nailazio na nezainteresiranost, čak i odbojnost.
Navodno je nekoliko redatelja željelo taj scenarij, ali ga autor Feđa Isović nije želio dati.
– To je istina; nekoliko redatelja taj je scenarij htjelo realizirati, nakon što je umro Benjamin Filipović s kojim je Feđa prvobitno namjeravao raditi, ali se nisu “našli”. Prije četiri godine sam nazvao Feđu, izložio sam mu svoju viziju, odmah smo “kliknuli”.
Koliko publike očekujete? Naime, po relevantnim istraživanjima, domaća publika gotovo da poistovjećuje hrvatski film s ratnim temama i otvoreno priznaje da je to ne zanima.
– Zanimljivo, a većina hrvatskih filmova ipak nije ratna; to je možda pogrešna percepcija, neki ostatak iz prošlosti, kada se publika “opekla” na nekim hrvatskih ratnim filmovima. Ali, ni “Halimin put” nije ratni film; ovo je prije svega ljubavni film, priča o zabranjenoj ljubavi između dvoje mladih različitih vjera i beskrajnoj ljubavi majke prema svom sinu. Prema dosadašnjim reakcijama publike, prije svega nagradi publike Zlatna vrata Pule s rekordno visokom ocjenom od 4,86, kada je “Halimin put” pobijedio čak i “Paradu”, prema reakcijama iz Bosne i Hercegovine gdje su doslovno oduševljeni filmom, uvjeren sam da će oni koji se odluče pogledati film biti izuzetno zadovoljni.
Po dosadašnjim filmovima izgleda da vas motiviraju junaci u dosta ekstremnim situacijama: narkomani, invalidi Domovinskog rata, žrtve rata...
– Obična svakodnevica je obična, zašto bih radio film o tome? Mene zanimaju ekstremne situacije, ali stoga što one dopuštaju zanimljive dramske situacije i što tjeraju likove da rješavaju pitanja života i smrti. To je filmično; obična svakodnevica nije.
U ovom ste filmu, gledano s čisto vizualne strane, puno diskretniji redatelj nego u prethodnima.
– To ste dobro primijetili; priča je ovdje glavni junak, kao i svi divni glumci koji su ispred kamere. Volim reći da je “Ničiji sin” bio “muški” film, a kako je “Halimin put” “ženski”, ne samo zato što su dva glavna lika žene nego i zbog mog redateljskog pristupa. Prilagođavam se priči ili temi i nastojim biti vjeran njenoj suštini. Zašto bih nametao svoj unaprijed zacrtani stil svemu što radim? Pa ne traži svaka priča isti pristup. To je stvar otvorenosti i sposobnosti redatelja da se uhvati u koštac s raznim temama. A sam izbor teme govori o redateljevu svjetonazoru.
Što planirate sljedeće?
– Razvijam dječji znanstveno-fantastični film, prema ideji našeg poznatog oskarovca Dušana Vukotića. No imam i druge priče u vidu, od novih drama, preko horora, do dalmatinskog mjuzikla. A koja će se od tih ostvariti, ovisit će prvenstveno o novcu. Realizirat ću onu za koju prvo prikupim sredstva.
