U posljednjih nekoliko godina prokrstarila sam Europom uzduž i poprijeko i posjetila velik broj muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Kada sada bolje promislim, bogme nagledala sam se svega i svačega – od vrlo zanimljive arhitekture do one koju nastojite što prije zaboraviti; od sjajnih kolekcija do onih malo manje sjajnih; dobrih i loših postava; punih i praznih muzejskih zdanja... Upoznala sam se i s mnoštvom problema koji su ili pratili samu izgradnju ili su se pojavili poslije kada je zgrada već zaživjela kao muzej. Ako je suditi po onome što piše tisak, čini se da bi se nešto slično moglo dogoditi i s našim novim Muzejem suvremene umjetnosti jer mu pojedinci predviđaju poprilično katastrofičnu budućnost.
Uz bok rimskog hrama
Tako je nedavno je objavljeno “da bi se MSU brzo mogao početi raspadati jer je u zdanje ugrađen jeftin neotporni materijal (lexan) i protupožarni plin koji je odavno zabranjen u Europskoj uniji“. Potonje primjedbe na račun našega Muzeja suvremene umjetnosti prisjetile su me nekih sličnih na račun nekih europskih muzeja suvremene umjetnosti koji su već dugo okosnica kulturnih događaja gradova u kojima se nalaze. Ovom prigodom prisjetila sam se takvih u Francuskoj.
Jedan je od njih Carré d’art, musée d’Art contemporain de Nîmes na jugu Francuske. Riječ je o muzeju koji pripada kategoriji najljepših francuskih muzeja suvremene umjetnosti kada je posrijedi arhitektura. Njegov projektant, slavni arhitekt sir Norman Foster bio je oduševljen Nîmesom, prepunim rimskih spomenika, među kojima se posebno ističe prelijepi Jupiterov hram ili, kako ga Francuzi zovu, Maison Carrée. Muzej je sagrađen 1993. u samom središtu grada, desetak metara od hrama. Ono što je kod njega posebno važno nije ni spektakularna arhitektura ni relativno dobra kolekcija, već iznimna posjećenost publike koja je doslovce u dobi od sedam do 77 godina. Navratite li u muzej u bilo koje doba dana, osim izložbenog prostora, zateći ćete i prepunu knjižnicu, čitaonicu, dječju igraonicu te dvoranu s računalima. Carré d’art je eklatantan primjer dobre saživljenosti muzeja i grada i os je kulturnog života Nîmesa. Iako danas sve djeluje savršeno i svi su sretni što je muzej sagrađen, u određivanju pozicije za gradnju muzeja bilo je dosta negodovanja jer je za muzej određena lokacija točno preko puta staroga rimskog hrama, što mnogi u početku nisu odobravali.
Drugi primjer koji govori o tome kako uvijek ima nezadovoljnika jest Centre Georges Pompidou u Parizu, sagrađen zahvaljujući inzistiranju predsjednika Pompidoua, velikog ljubitelja suvremene umjetnosti. Naime, ‘60-ih godina prošloga stoljeća američki kolekcionari, galeristi i trgovci umjetninama bezglavo su po Parizu kupovali sve suvremeno što se moglo kupiti. Uvidjevši moguću opasnost odlaska nevjerojatnoga kreativnog žarišta koje je podržavao glavni grad Francuske, Pompidou je odlučio da pod svaku cijenu treba sačuvati i spriječiti odljev tako vrijednih djela iz Francuske. U tom kontekstu donio je odluku o gradnji centra suvremene umjetnosti na platou Beaubourg, u IV. pariškom arondismanu. Međutim, nakon što je to objavljeno, gomila kritičara tvrdila je kako je projekt promašen jer je u potpunom raskolu sa svojim okolišem jer je riječ o jednoj od najstarijih pariških četvrti. Situacija se dodatno pogoršala kada je umro Pompidou jer je pariški sud objavio prekid radova na osnovi podnesene žalbe Udruge arhitekata za zaštitu velikih cjelina grada Pariza. Samo zahvaljujući borbenosti Jacquesa Chiraca, radovi su nastavljeni.
Ostali dio teksta možete priočitati u subotnjem prilogu Obzor.
