Puno je odličnih i nadasve potresnih romana napisano o holokaustu i uvijek kada nam se učini da je na tu temu sve već rečeno i napisano, iznenadi nas neko novo djelo. Upravo takav je roman “Mi koji smo preživjeli” (Stilus, urednik Jakov Lovrić, prijevod Lidija Toman, 129 kuna) u kojem je Georgia Hunter zapisala povijest vlastite obitelji.
Naravno, od Drugog svjetskog rata prošla su desetljeća, promijenilo se i stoljeće, a jedan od junaka ove priče je autoričin djed. Djed je umro kada je njoj bilo tek četrnaest godina, a ona je tek godinu kasnije, pišući školsku zadaću, počela otkrivati priču o židovskoj obitelji koju je rat zatekao u Poljskoj, čiji je srednji sin, baš taj djed s početka priče, bio u Francuskoj, odakle je (ne znajući godinama ništa o sudbini ostalih članova obitelji, svojih roditelja, braće i sestara) uspio emigrirati u Brazil. Posebnost ove priče zapravo leži u činjenici da su svi članovi obitelji Kurz preživjeli bojište, nacistički holokaust i sovjetske gulage, jer neki od njih našli su se u dijelu Poljske koju su okupirali Sovjeti.
Dijelovi ove priče graniče s čudom.Tu je i epizoda o mladoj ženi koja s trogodišnjom kćeri uspijeva pobjeći doslovno ispred streljačkog voda nakon što je rukama iskopala vlastit grob, ali i epizodu u kojoj na ulicama milijunskog Rija netko začuje razgovor na poljskom jeziku i tako pronađe čovjeka kojem mora isporučiti važan brzojav Crvenog križa?
Ta i takva čuda, sve odreda potresne epizode, zapravo pojačavaju užas. Čitatelj shvaća da je na djelu bila lutrija života, a izgledi za dobitak bili su doslovno nikakvi i to dopunjava priče o logorima, vagonima, gladi, plinu... svemu što se dogodilo tih olovnih nacističkih godina. Baš zbog toga ovo je izuzetan roman, na trenutke toliko mučan i težak da ga je potrebno odložiti, udahnuti malo zraka kako bi čitatelj bio u stanju vratiti se stranicama. Taj zrak su i dijelovi priče u kojima se čini da život neizostavno grabi naprijed, da se ljudi vole, djeca rađaju. To je vjerojatno i jedini način na koji svjetlo pobjeđuje najgušću tamu.
