Sarajevo film festival već je u srcima filmske ekipe „Iza lica zrcala“. Tamo smo nagrađeni u razvojnoj fazi filma, novac je uložen u scenu u kojoj kamera „pluta“ pokraj gotovo 200 metara visoke stijene te pomalo otkriva tu začuđujuću vizuru ptica – i još ponešto, ali to neka gledatelji „otkriju“ sami, polako, u mraku kina. Eto, to očekujemo! Neka svi oni koji vide film otplutaju do svojih unutarnjih nemirnih mjesta pa se vrate nazad sebi u miru. Jer, u biti, o tome se radi u „Iza lica zrcala“: kako proniknuti u kojem kutu našeg bića leži sreća – govori redateljica Katarina Zrinka Matijević uoči premijere svog dokumentarca „Iza lica zrcala“, intimne ispovjedne priče, na festivalu u Sarajevu.
Ovo je vrlo dinamično vrijeme za redateljicu jer usporedo s ovim dokumentarcem priprema i kinodistribuciju dugometražnog igranog debija „Trampolin“, premijerno prikazanog u Puli.
Kako je istodobno gurati dva dosta različita filma?
Preskakivanjem iz jedne u drugu formu stvorila sam si prostor potpune slobode kreativnog propitivanja. Privatno jest naporno, ali profesionalno definitivno iskustvo koje želim ponoviti jer slobode i propitivanja nikad dosta.
“Iza lica zrcala” govori o vašem odrastanju u Lici, s jakim ispovjednim karakterom. Što vas je navelo da otkrijete neke svoje intimne stvari poput toga da, što je malo ljudi oko vas znalo, bolujete od epilepsije?
Činjenica da otkrivanjem svojih tajni mogu pomoći mnogima da se osjećaju bolje, nakon gledanja “Iza lica zrcala” muškarci postaju nježniji, a žene snažnije. Mnogi mi prilaze u suzama i grle me jer razumiju o čemu govorim i drago im je da je netko napokon progovorio koliko je teško proživjeti kiretaže i bolesti zbog kojih ste u društvu ponekad tretirani kao, hajdemo biti pristojni, pa reći samo tretirani kao „drugačiji“. Činjenica da kao dokumentaristica ne želim biti licemjerna pa pred kameru staviti tolike ljude s njihovom teškom pričom, a kad ja imam svoju – šutjeti. Činjenica da raditi film o sebi znači potpuno izbrusiti svoju vještinu dokumentaristike jer istovremeno stječeš iskustvo kako je izlagati i biti izložen.
Je li užu i širu obitelj trebalo pripremiti na to da film govori o nekim obiteljskim stvarima, da ne kažem tajnama?
Ah, i jest i nije. Prva projekcija filma koja se dogodila na Zagrebdoxu bila je takoreći zatvoren tip projekcije. Većina publike bila je moja uža i šira obitelj. Moram reći da su me razgalili. Hvala im!
Između ostaloga, tvrdite da ste rodili jedno dijete, a izgubili njih četvero, za razliku od majke i bake koje su više djece rodile nego izgubile. Što vas muči oko toga?
Pa upravo to što se taj obrazac kroz moju obitelj ponavljao i umnožavao. Namjerno govorim u prošlom vremenu, želim da moja kćer nema takva bolna iskustva.
Otkud potreba da „Trampolinom“ govorite o generacijskom prenošenju nasilja?
Eto vidite, koliko ljudi, toliko vizura. Za mene „Trampolin“ nije film o nasilju, nego film o propitivanju ljubavi, pažnje i nježnosti, film s beskompromisnom idejom da se pod svaku cijenu do te ljubavi, pažnje i nježnosti dođe! Pa makar trajalo i generacijama... a obično traje. Znate, ja mislim da svojoj djeci ne prenosimo samo genotip i fenotip. Prenesemo im i cijeli snop obiteljskog životnog znanja ili „neznanja“. I o tom je „Trampolin“, o potrazi za znanjem koje će pomoći da se prekine ta kvarna nit iz snopa koja nas priječi da budemo bolji ljudi.
Zanimljivo je da niste pokleknuli stereotipnom prikazivanju muškaraca kao primarnih zlostavljača. Kako ste se odlučili za takav obrat?
Pa baš zato što je to stereotip nije mi bilo teško obećati jednoj sebi tada bliskoj osobi koja je posijala klicu ideje za „Trampolin“ da neću doslovno napisati njegovu priču. I Pavlici Bajsić i meni pisanje ženskih likova išlo je lako. Doslovno se u prvim verzijama scenarija više ženskih likova borilo za centralno mjesto. Nismo ih mogle stati raspisivati. Lik koji je utjelovila Lana Barić bio je u prvoj verziji glavni lik i sada mi je drago da smo tu fazu imale jer negdje u mojoj redateljskoj memoriji. Taj kod se začahurio pa sam je imala potrebu režirati tako da smo je na kraju u montaži mogle provući kroz film baš tako – kao glavni ženski lik u sjeni. Da su nam muški likovi malo kvrgavi, znale smo, ali znale smo i da je lik koji glumi Frano Mašković odlično napisan pa, kada smo pozvale Ivana Salaja da pročita i kaže svoj sud, nismo očekivale da su neki muški likovi baš toliki „papci“... Onda se Salaj pridružio pisanju – omjer estrogena i testosterona se uravnotežio.
S obzirom na to koliko generacija i strana prikazujete, jeste li bili sigurni da ste kao debitantica spremni za tako krupan zalogaj – zanatski i fizički? I biste li sada, nakon tog iskustva, nešto drukčije napravili?
Uopće mi nije bilo upitno jesam li profesionalno i osobno zrela za takvu temu i dugu igranu formu. Oni koji su za rada na „Trampolinu“ u to posumnjali, otpali su, a mi imamo film. Zato hvala svima koji su vjerovali i ostali do kraja! Bilo me je nečeg drugog strah. Strah da me tijelo ne izda. Epileptični napadaj te privikavanje na nove i na više lijekova imala sam samo tri mjeseca prije snimanja, a nogu sam slomila samo dva mjeseca prije snimanja filma, ali ipak imamo „Trampolin“. A da bih nešto drugačije napravila, da, bih, naravno. Fućkaš stanje u kojem sve znaš, nema više uzbuđenja stvaranja. Na kraju krajeva, kaže se da se kreativno djelo ne završava nego ostavlja, ja sam odlučila „Trampolin“ ostaviti ovakav kakav je sada.
Kako ste zadovoljni reakcijama na „Trampolin“ u Puli? Djelovalo je da s festivala niste otišli sretni.
Osjećaji o reakcijama su pomiješani. Sretna sam što se veliki dio ekipe „Trampolina“ okupio i pogledao film. Kao redateljici i jednoj od scenaristica vrlo mi je važno da ekipa koja je „Trampolin“ voljela na papiru, nakon cijelog procesa rada, voli „Trampolin“ i sada, na platnu! Sretna sam što smo dobili dobre kritike, što se iz njih iščitava kako je prepoznata emotivna snaga filma, scenarističke nijanse i odlična glumačka postava, na kraju krajeva, tu je i više no zaslužena Zlatna Arena za Tenu Nemet Brankov! Ali, iskreno, iznenađeni smo reakcijama festivalske direkcije, nemojte me krivo shvatiti, ne žirija, nego ljudi koji rade PFF i koji su se prema našem filmu, ali i ne samo našem, i prema ekipi „Trampolina“, ali i ne samo prema nama, ponijeli krajnje neprofesionalno.
Kako?
Profesionalnost i kultura na koju sam do sada nailazila na skoro svakom festivalu jest da festivalska direkcija dođe pozdraviti ekipu filma koju su pozvali. Nama se dogodilo da su ljudi koji su nas izabrali i pozvali nama ostali nevidljivi. Ne samo tu večer za vrijeme svjetske premijere „Trampolina“ već za vrijeme cijelog našeg boravka. A znate, nije baš da im je „kuća“ bila pretrpana gostima, u glavnoj konkurenciji bilo je samo sedam filmova... kad su mi filmovi bili u konkurenciji i od 37 filmova, i to na A festivalima kao što je IDFA, festival se potrudio da se ekipa filma osjeća kao rado viđen gost za kojeg žele da im se nanovo vraća. A onda se u Puli čude zašto redatelji i producenti zaobilaze PFF pa napadaju i prozivaju moje kolege. Ja im u najboljoj namjeri savjetujem da tu kritičku oštricu okrenu prema sebi.
Ljudi koji će se ovom mojom izjavom naći prozvani sigurno će reći da sam uvrijeđena njihovom odlukom da se „Trampolin“ prikaže u 23.30 sati pa im sada tražim dlaku u jajetu. Ali i ta činjenica da je Pula odlučila svjetsku premijeru hrvatskog filma na nacionalnom festivalu staviti u 23.30 pa smo glavnu glumicu, jedanaestogodišnju Franku morali na poklon izvesti debelo iza ponoći još više govori u prilog njihovoj neprofesionalnosti.
Nije to sve: dan nakon prikazivanja Ogrestina filma, koji je s pravom ove godine trijumfirao i u Puli, na dan kada je premijeru imao film Danila i Rade Šerbedžije te dan prije no što je prikazan Nuićev film, a „Trampolin“ imao svjetsku premijeru, na putu za Pulu Enes Vejzović, Frano Mašković i ja uhvatili smo na radiju festivalsku kroniku u kojoj su zajedno kritičar i osoba s festivala ustvrdili kako dosad i nije bilo baš nešto dobrih filmova te kako se i dalje nema bog zna što vidjeti!? Enes, Frano i ja ostali smo u čudu, čuđenje koliko nepoštivanja, arogancije i – ono najbolnije – neprofesionalnosti je iznijela ova Pula prema filmskim autorima, ali i prema samom festivalu održalo se sve do kraja. A onda se pomirite s činjenicom da oni iz neke svoje umišljene pozicije moći ne vide i ne razumiju kako u biti režu granu na kojoj sjede!
Je li rad na filmu “Iza lica zrcala”, pa i na “Trampolinu” imao neki terapeutski učinak?
Hahaha, ne, činjenica da sam se u njih upustila potvrda je da se terapeutski učinak dogodio prije njih. Naravno da sam stvarajući ta dva filma i kao redatelj i kao osoba rasla, spoznavala, transformirala se. Ali „na noge“ sam se digla prije njih, inače sada ne bismo vodili ovaj razgovor.
