Kužiš li ti, stari moj, zakaj tog našeg Zvonka
Majdaka nigdje nema, premda ima punih sedamdeset, a piše i
objavljuje otprilike pedeset godina? U doba plavih radničkih
kombinezona, gumenih čizama iz Borova, kožnih kaputa, Varteksovih
odijela sive boje i kolica Jugovinil, on je hrvatskoj književnosti
navukao traperice i osvojio golemu, uglavnom mladu publiku.
Bio je omiljen i čitan desetljećima, čitatelji ga ni danas nisu
zaboravili (dapače, knjige mu nisu među onima koje po bibliotečnim
policama skupljaju prašinu, a, eto, jučer su ga se sjetili i
prijatelji iz DHK i javno mu čestitali rođendan), nije prestao pisati,
ali ga svejedno ni za videti.
Ne nagrađuju ga, ne predlažu za člana HAZU, čak mu se ime ne spominje
ni u najširem izboru naših pisaca koji će na
sajam knjiga u Leipzig. Kaj misliš, zakaj je to tak da taj
gospon Majdak nikome ne paše, okrenuo ovak ili onak?
Pitao sam to prijatelja koji je, kao i ja, oduvijek volio čitati
Majdaka, ali koji ga bolje poznaje i koji je u hrvatsko književno
zakulisje upućeniji od mene.
Majdak ti je, stari moj, Hrvat. Ni veliki, ni mali, ni desni, ni
lijevi, nego obični. Nije Hrvat iz Bosne, Srbin iz Hrvatske, Jugoslaven
na vječnoj stipendiji u Europi, a ni vještac iz Rija.
Ne ogovara Hrvatsku po Rimu, Beču i Berlinu, ne druži se s Dževadom
Karahasanom, Borom Ćosićem i Nenadom Popovićem, ne sudjeluje na
tribinama o boljem razumijevanju balkanskih naroda, nije član
Viskovićeva HDP-a i ne poznaje gospođu Bremer i gospodina Dalosa. Čak
ga nikad nije napao Miljenko Jergović, ni odlikovao predsjednik Mesić.
A koga, molim te, takvi mogu zanimati!?
Čitatelje!, pobunio sam se.
Baš ti je to, stari moj, neki argument! Pa to i jest jedan
od razloga što Majdaku nikam ne daju. Ovdje je najveći
grijeh biti čitan, a ne biti ono što medijska i ina moć želi
da budeš. Majdak je literat kojega zanima pisanje i publika,
a ne književnički kuloari, politikantske intrige i ministarska
predsoblja.
Za razliku od većine onih koje je napuhala vladajuća klanovska
mašinerija, on ne samo da ima čitatelje, nego i mjesto u
hrvatskoj urbanoj mitologiji. Kad se dijele priznanja i mjesta u
unosnim ložama, njega se može zaobići, ali njegove je stare dečke
nemoguće iščupati iz duše Zagreba! I to mu se ne
oprašta.
A tu je, naravno, i erotika. Majdakovi se junaci ševe i u
tome uživaju, a pisac ih zbog toga ne osuđuje. U Hrvatskoj je normalno
da su literarni junaci aseksualni ili pak bolesno perverzni. Samo je
obični, zdravi seks subverzivan! Kuka se nad slabašnim
natalitetom i proždrljivim mortalitetom, a Majdaku se predbacuje da je
razvratan. Pa, čekaj, začeća po Duhu Svetom ipak su prilično rijetka!
Kap erotske radosti nikome ne može biti suvišna.
Kužim, stari moj, i veselit ću se ako sam ovim malim tekstom barem
nagrizao našu tezu da Majdaka nigdje nema.
GOST SURADNIK
