U engleski grad Sunderland jednom je stigla baletna trupa s predstavom “Romeo i Julija” Sergeja Prokofjeva. Kada se podigao zastor, zaprepastio ih je prizor u gledalištu. Umjesto pobožno tihih ljudi u svečanim odijelima i večernjim haljinama dočekalo ih je glasno navijanje publike koja kao da je promašila nogometni stadion. Doista, u gledalištu su, sa svim uobičajenim rekvizitima, bili navijači lokalnog prvoligaša. Ali ne pogreškom. Svom oduševljenju glazbom Sergeja Prokofjeva naročito su dali oduška kada je u predstavi došao na red Ples vitezova. Naime, uz tu snažnu orkestralnu melodiju nogometaši Sunderlanda istrčavaju na nogometni travnjak i zbog tog prizora na njihov Stadion svjetla dolaze i tursti i navijači drugih klubova. Svjedoci kažu da je doživljaj nezaboravan kada se stadion zatrese od glazbe Prokofjeva iz moćnog razglasa. Promjena glazbenog programa imala je neočekivane i dalekosežne posljedice i za glazbenu kulturu čitavoga grada i kraja koji inače živi ponajviše od rudnika i škverova. Prokofjev je tamo broj 1!
Ova mi priča, koju rado pričam, a nisam već dugo, redovito pada na pamet kada vidim puni Poljud. Nažalost, ni meni, ni donedavnoj ravnateljici splitskog Baleta Almiri Osmanović nije se ostvario san o baletu na Poljudskoj ljepotici o kojem smo počeli fantazirati još uoči stogodišnjice Hajduka. Veza se nameće sama od sebe. HNK Split – HNK Hajduk, zaštitna boja i baleta i Hajduka – bijela, a stadion Borisa Magaša i sam je umjetničko djelo, prava arhitektonska pirueta.
Više nego jučerašnji derbi, ove je misli potaknuo najnoviji propagandni spot najboljeg turskog košarkaškog kluba Anadolu Efesa (bivši Efes Pilsen) iz Istanbula. Uprava je svoje igrače poslala u koncertnu dvoranu gdje ih se skrivenim kamerama snimalo kako preživljavaju koncert klasične glazbe. Kako se može čuti, orkestar je Mozartovu Malu noćnu muziku svirao preko svake mjere sporo ne bi valjda što više njih pozaspalo. A onda, na samom kraju koncerta, orkestar je zasvirao simfonijski aranžman himne klube, koju su jedan po jedan ustajući počeli pjevati ljudi u publici, sve dok nije postalo jasno da je čitav auditorij zapravo ispunjen jednim velikim za tu priliku pripremljenim zborom. Efekt je sjajan, a snimljeni filmić već je globalni hit na YouTubeu, društvenim mrežama i u svjetskim medijima. Vezi Turaka i Mozarta nemojte se čuditi, ona je mnogo dublja i kulturnija nego što je većina Hrvata uopće u stanju pomisliti. A ovaj će potez ne samo stvoriti novi val pozitivnog publiciteta, nego će nužno barem malo oplemeniti i uljepšati i sam svijet sportaša i njihovih navijača. Svaka im čast! U svakom slučaju mnogo domišljatije i promišljenije nego rodoljubne masovke s gajbama piva.
No, dobro, na Poljud se već i sada isplati doći, čak i onda kad Hajduk najlošije, zbog pjesama, dekora i atmosfere. Nemam ja ništa ni protiv Miše, ni protiv Coce. Ali, Čajkovski i Labuđe jezero, pa još ansambl balerina u krugu oko centra... ah, to bi bila svjetska atrakcija koja bi odmah čitav grad i čitavu zemlju obasjala nekim novim svjetlom. Samo, ta vrsta svjetla ipak mora doći iznutra, ne može tako nešto biti puka marketinška akcija. Takav imidž najprije netko treba uopće poželjeti, pa onda imati gradonačelnika koji će tako nešto razumjeti i sponzora koji će se u nečem takvom prepoznati. Dok napreduju primitivizam, grubijanstvo i prostakluk svake vrste nešto takvo ostat će samo san od kojeg, naravno, nikada nećemo odustati.
