Nakon prošlotjednog ubojstva jednoga svećenika i trojice đakona, u
Iraku ne prestaju napadi na kršćane. Sada se ruše crkve, a neke se
preuređuju u džamije. Te pojedinosti nisu tako male da bi se preko njih
moglo prelaziti kao da nas se ne tiču. Tiču nas se.
Kad pogine neki svećenik u nekoj islamskoj zemlji, reciprocitet
reakcija i osuda u odnosu na obrnute, pa čak i mnogo benignije
slučajeve kakav je onaj s Muhamedovom karikaturom u Danskoj,
neusporedivo je drukčiji. Kad su kršćani u pitanju, reakcije su mnogo
blaže, a katkad i posve izostanu, kako u politici tako i u medijima.
To je opasno podcjenjivanje žrtava i uvjerenja. A to nas se mora
ticati. I ne samo zato što se zlo može preseliti k nama nego zbog
tempirane bombe klijanja i uzgajanja prikrivenih neprijateljstava koja
prijete još većim nemirima i sukobima. Njih podgrijava zabrinjavajuća
lakoća simplificirane identifikacije kršćanstva s Bushovom Amerikom i
islama s 11. rujna.
Deseci ubijenih u Iraku, neprestani napadi, rušenja i sve vrste
diverzija, nama na Zapadu kao da su postali uobičajeni i kao da nas se
ne tiču. A moraju nas se ticati i moramo upozoravati na uzrok tih zala.
Ne učinimo li to zajedničkim snagama, svjesni kršćani kao i muslimani,
odgovorni političari kao i civilno društvo, bit ćemo suodgovorni za
buduće zlo.
VEČERNJI BREVIJAR
Lakoća identifikacija
