Ne mogu a da ne podijelim s vama priču koja u meni stanuje i danas, nakon 50 i više godina. Radi se o jednom našem kolegi koji te 1963. godine jedan dan samo nije došao u školu. Sutradan smo saznali da je otišao u Zagreb, za sedam smo dana saznali da ga više nema. Umro je od akutne mijeloične leukemije – ispričao je prof. dr. sc. Boris Labar okupljenima nedavno na jednom predavanju.
Među ljudima koji su slušali tog cijenjenog liječnika i profesora bili su oni koji su sami prošli ili prolaze borbu s tom bolešću, oni koji su došli jer je u toj patnji netko im blizak, liječnici koji s njima u konačnici sve to prolaze. Svojim pristupom, jednostavnim jezikom i cijelim nastupom prof. Labar na tom je događaju, koji je organizirala Hrvatska udruga leukemija i limfomi, koju je, uostalom, on i osnovao, jasno pokazao gdje je svijet bio prije nekoliko desetljeća kada je u pitanju leukemija, ali i rak općenito te gdje smo danas. Zastrašujuće najave posljednjeg desetljeća kako će rak postati epidemija danas su činjenica. Broj oboljelih konstantno raste, a samo lani je u svijetu rak usmrtio 9,6 milijuna ljudi. Taj i niz drugih teških podataka struka redovito ponavlja, upozorava na faktore rizika, alarmira na promjene ponašanja. Uključila se i politika; zastupnici Europskog parlamenta organizirali su posebnu skupinu kojom po Uniji promoviraju važnost sprečavanja i uspješnog liječenja raka. Na taj “vlak” uskočili su i hrvatski saborski zastupnici te također osnovali neformalnu skupinu “Zastupnici protiv raka” s ciljem da mimo stranačkih interesa i na temelju znanstvenih i stručnih spoznaja sudjeluju u svim zakonskim aktima koji mogu imati utjecaj na pitanje raka i njegova liječenja. Voditelj skupine je prim. Siniša Varga, bivši ministar zdravstva koji je i sam prošao tu bolest.
Nismo svi isti
Bez sumnje, dakle, sve to pokazuje da je svijet shvatio kakvog neprijatelja ima. Neprijatelja koji je u mnogočemu još nepoznat, kojemu se ne može uvijek doskočiti i koji i dalje iznenađuje. Kako je rasla svijest, paralelno se razvijalo i “oružje” protiv tog neprijatelja. Unatoč tužnim podacima o smrtnosti, liječenje raka revolucionarno se promijenilo te, kako je rekao prof. Labar, u sljedećih desetak godina o oboljelima će se govoriti sasvim drugačije i terapija će biti ciljana, individualizirana.
– Ciljana terapija znači da pomažemo stanici da bolje funkcionira. Obično je kombiniramo s drugim vidovima terapije, posebice kemoterapijom, a ono što je vrlo važno što smo s tim dobili jest individualizirani pristup liječenju. Mi nismo svi isti, imamo različite bolesti – opisao je prof. Labar navodeći kako za liječenje akutne mijeloične leukemije ima pet velikih skupina ciljanih lijekova te kako su u intenzivnoj fazi ispitivanja još neki novi lijekovi i može se očekivati, kako kaže, da će stvari na tom području ići naprijed. Za usporedbu, 60-ih godina prošlog stoljeća, kad je od leukemije preminuo i njegov prijatelj, na raspolaganju su bila tri-četiri citotoksična lijeka, a oboljeli su imali svega tri do šest mjeseci života. Danas je ta prognoza bitno drugačija, zbog transplantacije izliječi se polovica oboljelih. Kako taj podatak tako i metode liječenja te lijekovi nekoć su se sigurno činili nezamislivima. Paralelno se s razvojem terapija proučavalo te se i dalje proučava što uopće dovodi do raka, kako se bolest ponaša ili, da kažemo grubo, upoznaje se neprijatelja. Sredinom prošlog stoljeća ljudi su praktički bili “otpisani”. Danas se zna, kako je rekao prof. Labar, puno toga, pa tako i to da su to bolesti kod kojih dolazi do promjene gena, do mutacija zbog kojih dolazi do poremećaja u rastu stanica. Istraživanje raka ide “pod ruku” s pronalascima novih, ciljanih terapija s jednim zajedničkim ciljem – učiniti rak kroničnom bolesti. Pomake poput opisanog kod leukemije znanost može staviti uz cijeli niz tumora, odnosno rakova.
Kad je u pitanju rak dojke, tim pomacima svjedoči doc. dr. sc. Ingrid Belac-Lovasić koja će liječenje te bolesti danas opisati ovako: S boljim poznavanjem biologije tumora imamo ciljano liječenje u kojemu je kirurgija sve manje invazivna!
– Točno, prema biološkim karakteristikama tumora, na osnovu patohistološkog nalaza dobivenog biopsijom sa širokom iglom, možemo pretpostaviti odgovor na sistemsku terapiju prije operacije. Praćenjem promjene veličine primarnog tumora dojke za vrijeme sistemskog liječenja prije operacije, znamo je li i koliko ta primjenjena terapija učinkovita za točno određenog pacijenta. Npr. znamo da bolesnice s takozvanim kompletnim patološkim odgovorom imaju bolju prognozu bolesti. Kompletni patološki odgovor definiran je kao potpuni nestanak invazivnog karcinoma u dojci i pazušnim limfnim čvorovima nakon završetka neoadjuvantnog liječenja, odnosno sistemskog onkološkog liječenja prije operacije. Što bolje primarni tumor odgovori na neoadjuvantnu terapiju (više se smanji) bolja je prognoza bolesti. Prednosti neoadjuvantnog liječenja su veći postotak poštednih operacijskih zahvata na dojkama, veći broj poštednih zahvata u pazuhu (biopsija limfnog čvora “čuvara” umjesto aksilarne disekcije), a uz manje zahvate manje su i komplikacije pa je oporavak bolesnica brži. Također važno je napomenuti da upravo biološki najagresivniji podtipovi raka dojke, kao što je trostruko negativni podtip i HER-2 pozitivni podtip, najbolje reagiraju na sistemsku prijeoperacijsku onkološku terapiju s najvišim postotkom kompletnog patološkog odgovora u usporedbi s drugim podtipovima raka dojke. Imamo i dvojnu anti HER-2 terapiju koja je napravila revoluciju u ukupnom produljenju života kod bolesnica s HER-2 pozitivnim metastatskim rakom dojke – opisuje dr. Belac-Lovasić, predstojnica Klinike za radioterapiju i onkologiju KBC-a Rijeka. Metastatski rak dojke o kojemu govori ta liječnica nekoć je imao lošije preživljenje i smatran je u potpunosti neizlječivim, a danas oboljele žene zahvaljujući svim opisanim pomacima imaju daleko bolje preživljenje te bolju kvalitetu života.
– Stavljen je niz novih lijekova na listu HZZO-a i u liječenju raka prostate, melanoma, raka bubrega, raka pluća, raka debelog crijeva, ginekoloških tumora. Velik je napredak i u liječenju radioterapijom, ali u Hrvatskoj nedostaje linearnih akceleratora. No, moram reći i da ukupnom boljem preživljenju oboljelih od raka dojke najviše pridonosi istinska multidisciplinarnost, a ne da je ona samo zapisana na papiru. Multidisciplinarnost u liječenju znači da se stručnjaci različitih specijalnosti sastanu i donose odluku o planu liječenja bolesnika koji boluje od određene maligne bolesti. Prednosti multidisciplinarnog tima su brža dijagnostična obrada bolesnika i brži početak liječenja, donošenje odluke o inicijalnom planu liječenja, a inicijalni plan liječenja najvažniji je element suvremenog uspješnog liječenja raka o kojemu ovisi konačan rezultat liječenja. Uostalom u smjernicama za pokazatelje kvalitete u liječenju raka dojke radne skupine EUSOMA-e ( Europsko društvo specijalista za rak dojke) koju čine europski stručnjaci različitih profila koji se bave liječenjem raka dojke, preporučeno je kako najmanje 90 posto bolesnica s rakom dojke mora biti prezentirano multidisciplinarnom timu – pojašnjava dr. Belac-Lovasić.
Veće preživljenje
Multidisciplinarnost kao temelj liječenja raka dio je i prvog hrvatskog Nacionalnog plana protiv raka koji je trenutačno u proceduri javnog savjetovanja i čije je prihvaćanje u Saboru najavljeno do ljeta. Štoviše, taj plan multidisciplinarnost navodi kao obavezu svih zdravstvenih ustanova u kojima se liječi rak te sankcioniranje onih koje tu obavezu ne budu poštovale. Odgovornost za organiziranje tima stručnjaka različitih profila propisana je ravnateljima ustanova, dok je za liječnike uvedena odgovornost da prisustvuju, odnosno sudjeluju u radu multidisciplinarnog tima. Plan liječenja na takav način u praksi znači da se svaka odluka donosi zajednički, da nema individualnog odlučivanja o potrebi, primjerice, za kirurškim zahvatom, kemoterapijom, zračenjem, a u odluci tima sudjeluje i pacijent ako je to u mogućnosti. Nacionalni plan protiv raka strategija je Hrvatske kako doskočiti epidemiji te bolesti, organizirati točan planiran pristup te način liječenja što bi moralo, među ostalim, donijeti i to da jednako kvalitetno liječenje dobiju svi oboljeli od raka neovisno o tome gdje se liječe. Ono o čemu struka nadalje govori jest budućnost u kojoj će liječenje raka postati individualizirano, ali i – bez kemoterapije. Plućna fibroza, kardiotoksičnost, mialgija, neuropatija, flebitis i zatajenje bubrega neke su od nuspojava kemoterapije koje je na ranije spomenutom događaju opisao prof. dr. sc. Vlatko Pejša pojašnjavajući da svijet danas, kako je rekao, možda izlazi iz ere kemoterapije.
– Sve je to nužno zlo, ali ipak smo od toga imali koristi i ne može se reći da hematologija dosad već nije imala dobre rezultate. Problem je što kemoterapija djeluje na naš DNK iako je dovoljno da već i procesom starenja imamo mutacije koje dolaze s vremenom. Sasvim sigurno bliži se era terapije zloćudnih bolesti bez kemoterapije, s puno manje toksičnosti i puno većom učinkovitosti – rekao je prof. Pejša objašnjavajući kako moderna terapija u liječenju kronične limfocitne leukemije započinje oko 2000-ih godina otkad se razvijaju novi lijekovi za tu bolest koštane srži koja je inače najčešća leukemija, s 30 posto oboljelih. Kao i kod ostalih oblika raka, tako je i u kroničnoj limfocitnoj leukemiji uz pronalazak novih terapija istraživan i njezin uzrok. Dosad se utvrdilo kako su nepobitno važni genetski činitelji, dok za okolišne, poput herbicida i pesticida koje se smatralo uzročnikom, nisu pronađeni konkretni dokazi. No kod genetskih činitelja prof. Pejša naveo je podatke o pojavnosti novooboljelih od te bolesti u različitim dijelovima svijeta te pojasnio kako je u zapadnom svijetu na sto tisuća stanovnika do pet oboljelih, dok ih je u Japanu u prosjeku manje od 0,5. U svakom slučaju, u trećine oboljelih ta leukemija ima takav početak, gotovo bez simptoma te je otkrivena zapravo slučajno pa se u početku ne daje nikakva terapija.
– Pacijentima treba strpljivo objasniti da, kada bolest ne izaziva nikakve tegobe, nagomilavanje lijekova samo potencira toksičnost i da možemo stvarati rezistentne klonove i da bolest ne možemo eliminirati. Danas je pristup još uvijek da se takva bolest u početku ne liječi i da nije neophodno odmah dati terapiju – poručio je prof. Pejša, pročelnik Zavoda za hematologiju KB-a Dubrava.
Bolest je to koja se pojavljuje u starijoj životnoj dobi što je slučaj i s multiplim mijelomom od kojeg je 60-ih godina prošlog stoljeća svega deset posto bolesnika preživljavalo pet godina. Petogodišnje preživljenje oboljelih od multiplog mijeloma 2014. godine u svijetu bilo je čak 66 posto. Brojke su koje zorno prikazuju napredak u liječenju te bolesti za koju je, kako je objasnila prim. dr. Sandra Bašić-Kinda, prvi inovativan lijek stigao 2002. godine te otada izlaze nove generacije lijekova dok je nedavno objavljena i studija koja predstavlja revoluciju u liječenju multiplog mijeloma budući da je dokazala veće preživljenje u grupi starijih bolesnika. Bolje razumijevanje biologije tumora donosi i donosit će i dalje velike promjene u liječenju, ali struka će uvijek naglasiti i važnost individualne odgovornosti, brige za svoje zdravlje. Organizirana prevencija širi se i u nas uvođenjem novih programa ranog otkrivanja raka prostate i pluća uz već postojeće screeninge za rak dojke, debelog crijeva i vrata maternice. Što ranije otkrivanje raka pridonosi boljem izlječenju, dovoljan je argument zašto je važno odazvati se na te preventivne preglede, ali i promijeniti neke životne navike s kojima u Hrvatskoj definitivno ne stojimo dobro. Europska statistika redovito nas opominje da smo “među prvacima” kada je u pitanju pušenje, debljina i konzumiranje alkohola.
>> Simptomi koji će vam otkriti imate li problema sa srcem
dobro jutro ! da državu vode normalne osobe odavno bi istraživali učinkovitost ulja od konoplje , što da radimo , valjda smo mi pametniji od recimo Španjolskih istraživača!