U srpnju 2016. prvi sam put isplovila na jedra – HIR 3 upravo je bio obnovljen i nakon 15-ak godina ponovo zaplovio, a jedna od prvih luka u njegovu novom životu bio je upravo Mali Lošinj. Napravili smo đir oko otoka, uglavnom bez vjetra – no kad je konačno zapuhao maestral i napunio jedra, kad sam osjetila glasnu tišinu jedrenja u dobrom društvu, bilo je to to – zaljubila sam se.
Od samog početka našeg poznanstva Saša je spominjao put oko svijeta, no to je nekako bilo u neizvjesnoj budućnosti i pretpostavljalo neke iskusne jedriličare koji su spremni na teška mora. Međutim, do kraja 2016. na HIR-u sam odjedrila prvih tristotinjak milja. Saša je objavio poziv svima koji žele sudjelovati u ekspediciji “HIR 3 preko 3 oceana” da se prijave za neku od etapa i da tijekom 2017. dođu jedriti na HIR 3 kako bi se upoznali i uvjerili da mogu živjeti na HIR-u.
I doista – gotovo stotinu ljudi prijavilo se, ispunilo upitnik i odabralo neku od etapa. Kad sam shvatila da neki od prijavljenih jedriličara nisu mnogo iskusniji od mene, počela sam razmišljati o tome da se možda prijavim za mediteransku etapu, do Gibraltara ili možda do Kanarskih otoka, strepeći od Atlantika i oceanskih valova. Pred Božić 2016., u zadnji tren, prijavila sam se za sudjelovanje na etapi Mali Lošinj – Kanarski otoci.
Vrlo sam ozbiljno shvatila poziv da “treniramo” jedrenje na HIR-u pa sam tijekom 2017. skupila još oko 2000 milja, jedreći od travnja do studenog. Jedrilo se po čitavom Jadranu, od malih regata do Barcolane, od Istre do Lastova, Palagruže i Jabuke. Tijekom svih jedrenja na Jadranu pratila me sreća – nijednom nismo imali neveru, olujni vjetar ili jako teško more. Počela sam se šaliti da me treba voditi na put, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što donosim lijepo vrijeme.
2017. prošla je brzo i tijekom ljeta izmijenilo se više potencijalnih članova posade – kako su ljudi obično jači na riječima nego na djelu, tako je i naša posada spala na 15-ak ozbiljnih kandidata. Što sam više jedrila, to su mi se više otvarali apetiti pa smo ostavili otvorenu mogućnost da, ako budem dobro podnosila ocean, možda mogu produžiti do Zelenortskih otoka ili čak do Cape Towna.
Ipak, s obzirom na nedostatak ozbiljnog jedriličarskog iskustva, nisam se usudila obavezati na cijelu rutu i ostala je otvorena mogućnost da uleti netko iskusniji…
Od studenog do lipnja 2018. trajale su ozbiljne pripreme – tijekom zime nabavljali smo opremu za offshore jedrenje, sigurnosnu opremu, rezervne dijelove za brod i sl. Marina Lošinj ponudila je pomoć tijekom priprema broda te je od ožujka HIR 3 boravio u lošinjskom škveru – tu je Saša temeljito pripremao brod za oceansku plovidbu, svaki dan od osam do 18 sati, sedam dana u tjednu.
Očišćen je i nanovo obojen trup broda, nanovo provučeni neki konopi, pregledani i zabrtvljeni svi otvori na palubi, instalirani su novi navigacijski uređaji i antena za satelitsku komunikaciju, postavljena je zaštitna mreža, splav za spašavanje i druga sigurnosna oprema. HIR 3 dobio je nova jedra, dakronsku genovu i posebno ojačano glavno jedro za jedrenje na oceanu. U lošinjskom škveru HIR 3 zablistao je u punom sjaju.
Od Lošinja do Gibraltara
Na prvu etapu krenula je peteročlana posada: Saša Fegić kao skiper, Andrej Prpić iz Poreča, Ante Bučević iz Zagreba, Branislav Bojić iz Kragujevca i ja. Iz Marine Lošinj ispratili su nas obitelj, prijatelji i brojni Lošinjani koji nas barkama i jedrilicama pratili sve do zavjetne crkvice na Čikatu.
Nebrojeno puta sam stajala kraj tog svjetionika i gledala more i brodove u daljini, zamišljala kako su nekad žene ispraćale pomorce upravo s tog mjesta. Nikad nisam ni pomislila da ću jednog dana ja biti na brodu i da će mene netko ispraćati pa, kad su nam mahnuli s Annunziate, moram priznati da me stegnulo u grlu i da sam zasuzila, a nisam plakala prije. To je to, krenuli smo. Sljedeća luka: Bari.
Početak je bio kvrgav – jugozapadnjak nas je dva dana tukao u lice pa smo orcali (jedrili u vjetar) i valjali se poprilično, zbog čega je nekim članovima posade bilo malo mučno, a nikome nije bilo do jela. Andrej, koji po cijeli dan samo smišlja što će kuhati, pripremio je nekoliko “laganih” jela, carbonaru i paštu s češnjakom i rajčicama. Gledala sam njegove akrobacije u kuhinji, dok valovi valjaju brod, i razmišljala kako nema šanse da išta skuham po takvim valovima.
Kod Palagruže smo se oprostili s hrvatskom obalom i skrenuli oštro prema Italiji, preplovivši trgovačku rutu po danu. Konačno se i more malo smirilo pa smo se nasred Jadrana i okupali. Nakon toga atmosfera je odmah bila bolja, a i mučnine su uglavnom prestale.
U Bari smo uplovili noću. Šalili smo se da idemo stopama Jože Horvata, koji je u nepoznate luke rijetko uspijevao uploviti za dnevnog svjetla. I mi smo lutali po golemoj luci dok nismo našli marinu i mol za pristajanje. U Bariju smo se zadržali tek jedan dan – da iskrcamo Andreja, kupimo nešto svježeg voća i povrća i pojedemo pravu talijansku pizzu.
Sljedeća luka: Cagliari. Jedrilica do nas upravo je stigla s Otranta – gotovo sedam dana borili su se s prolaskom, kontra vjetra i struje. Nama je vjetar savršeno povoljan pa odmah idemo dalje, uz talijansku obalu. Blještava svjetla u nizu i gradovi koji se stapaju prate nas gotovo do Otranta. Prvi veliki izazov prolazi bez ikakvih poteškoća. Sunčan je dan, vjetar je sjevernih smjerova, struja nam također ide u prilog i mi prolazimo kroz Otrantska vrata ležerno. Nazdravljamo, a Ante pravi palačinke da proslavimo.
Do sljedeće luke put nas vodi uz talijansku obalu i Siciliju, kroz zloglasni Messinski tjesnac, u grčkoj mitologiji poznat kao Scila i Haribda. Uhvatili smo ritam u izmjenama na gvardijama, prate nas lijepo vrijeme i povoljan vjetar, pa brzo stižemo pred Messinu – pomalo strepim znajući da struje mogu biti iznimno jake i opasne, ta nije uzalud taj tjesnac na zlu glasu, međutim jedina prijetnja za HIR 3 je trajekt koji neviđenom brzinom prelazi kanal i koji nam prilazi s krme pa mu se izmičemo.
Poluoblačan je dan s malo vjetra pa vozimo na motor, ali prolazimo Mesinski tjesnac sigurno i bez poteškoća, sa šalicom kave u ruci. Čini se da su Scila i Haribda malo dulje spavale tog jutra, na našu sreću, pa bezbrižno uplovljavamo u Tirensko more. Opet nazdravljamo i pohamo stari kruh, da proslavimo.
Prolazimo kraj Eolskih otoka – bog vjetra Eol zaspao je dubokim snom, oko nas je potpuna bonaca. Zaustavljamo se pred čarobnim prizorom – more je prekrasno plavetno, ispred nas je vulkan Stromboli s kapom od oblaka pa se kupamo u moru dubljem od 3000 metara. Da idila baš ne bi bila savršena, motor nam neće upaliti – kvar se, naravno, događa pred sumrak, sa strujom koja nas nosi prema obali. Saša zaroni glavu u motor i nakon nekog vremena prespoji neke žice, zamijeni relej i motor zavergla. Koje olakšanje!
Na putu do Cagliarija dosta orcamo – najava je jakog sjevernog vjetra pa nastojimo dobiti na geografskoj širini prije nego što okrene na jaki mistral. Noću prolazimo između brojnih nevera – nad Eolskim otocima munje i gromovi, iza krme HIR-a 3 na sve strane sijeva, ali nad nama je zvjezdano nebo i mi jurimo u noć.
Povremeno neki val zaluta iz krivog smjera i prelije kokpit – noćna gvardija prolazi vatreno krštenje i šali se da je na utrci Volvo Ocean Race, a ja se pitam kako li će tek biti kad izađemo na ocean…
U Cagliari uplovljavamo pred zoru, dok cijeli grad još spava. Tu nas dočekuje Zdenko, domaći čovjek koji vodi Marinu Karalis pa nas vezuje na mol za luksuzne motorne jahte. Na stranu što mi imamo samo 10 metara, kad na mol izbacimo sve mokre jastuke, posteljinu, rasprostremo sva odijela i čizme da se osuše, više smo nalik ciganskoj čergi nego luksuznoj brodici.
Ipak, simpatični smo “susjedima” jer dijelimo butelje bijelog vina koje ne možemo ohladiti, a koje nam zauzima mnogo mjesta u brodu. Riječanka Tihana sa susjednog luksuznog motornjaka opere nam rublje u perilici, a Gianluca s brodice preko puta pripremi nam roštilj za oproštaj. Dočekamo Ivanu pa rano ujutro isplovljavamo opet u punom sastavu. Sljedeća luka: Ceuta.
Vjetar je južnih smjerova i nosi nas prema španjolskoj obali. Kako god pokušamo presjeći Mediteran, vjetar nam ne da. Da smanji stres zbog vjetra, more nam pokloni tunu. Vučemo varalicu još od Jadrana, nekoliko puta imali smo “akciju” izvlačenja tune, da bi na kraju to obično bio komad najlona ili vreća za smeće. No ovaj put izvukli smo neveliku, ali debelu tunu od koje je ostalo čistih 12 kg fileta.
Ante je najsretniji na svijetu – računa koliko je to sushija i hoće li biti dosta. Zbunjeni smo hladnoćom usred srpnja – preko dana je svježe i obično preko majice prebacimo tanki flis ili neku jaknu. Međutim, noći su ozbiljno hladne i nosimo toplu odjeću te jedriličarsko odijelo preko svega, uz obavezne tople kape na glavi. Usred srpnja. Pred samim Gibraltarom vjetar konačno popušta i dopušta nam da preplovimo Mediteran te pristanemo na južnoj obali.
Od Mediterana do Atlantika
U Ceutu uplovljavamo oko ponoći. Nova marina dobro funkcionira pa bez straha ostavljamo brod dok odlazimo na večeru – sedam dana jeli smo 12 kg tune i ništa nismo bacili, ali smo se pošteno zaželjeli mesa!
Kratko se zadržavamo, tek toliko da Bojo kupi nove varalice i opskrbimo se voćem, povrćem i trajnim kruhom, vodom i pivom. Iz Hrvatske nosimo više od 350 kg hrane pa nema potrebe puno kupovati po putu. Tek sitnice za koje nismo znali da će posada trebati – goleme količine marmelade, Nutelle i slatkiša. Ova posada nakon svakog obroka voli pojesti desert. Čak i nakon doručka.
Prognoza za idućih 10-ak dana kaže da će u Gibraltaru puhati vjetar zapadnih smjerova. Mi ne možemo toliko dugo čekati u Ceuti pa se moramo suočiti s Gibraltarom po nepovoljnim uvjetima. Ipak, obalna straža nas ohrabri i kaže da su bar struje povoljne, a ako ne uspijemo proći, da će nas oni spašavati. Kako utješno! Oblačimo se u punu jedriličarsku opremu već u luci – vani puše 25-30 čvorova i nad kanalom su tamni oblaci. Nikome nije svejedno, ali kapetan je rekao da idemo i mi smo spremni.
Prvi valovi preliju se preko kokpita čim smo prošli lukobran. Tako znači. Puše jak zapadnjak u koji je nemoguće jedriti pa nas iz Ceute goni na sjever prema Gibraltaru – prolazimo tik uz golemu Gibraltarsku stijenu. Prelazak je borba pa se na kormilu izmjenjuju Ante i Saša, dok se mi ostali nekako držimo da ne popadamo. Uz španjolsku obalu vjetar je ipak malo slabiji pa Bojo i ja sa skraćenim jedrima orcamo, mic po mic.
Struja i valovi guraju nas prema obali i mi smo ozbiljno zabrinuti jer na trenutke imamo osjećaj da stojimo u mjestu, unatoč punim jedrima. Ipak, kasno poslijepodne uspijevamo dosegnuti Tarifu, najzapadniju točku Gibraltarskog kanala te se uz zalazak sunca oprostimo od Mediterana i okrenemo brod prema jugu. Sljedeća luka: Las Palmas, Kanari.
Atlantik i ja sprijateljili smo se otprve. Dočekao nas je umjerenim valovima i sjevernim vjetrovima niz koje smo mogli lijepo jedriti. Engleska izreka kaže “Gospoda jedre niz vjetar” i doista, uz stabilan vjetar i dobro namješten autopilot, gvardije su bile lake i ugodne. Vjetar je pojačao pa su i valovi narasli – pokušali smo procijeniti amplitude i uglavnom su bili oko 5 metara, a neki i preko 6 metara, međutim kako smo cijelo vrijeme klizili niz vjetar, valovi nisu predstavljali problem.
Osim u kuhinji – shvatili smo da je nemoguće kuhati na 20 čv vjetra i s valovima od 5 metara. Srećom, na brodu su goleme količine špeka, kobasica i kulena, uz talijanski parmezan i druge sireve, pa smo stalno nešto grickali i nismo bili gladni.
U Las Palmas smo, konačno, uplovili po danu. Još smo čekali da nas prime i smjeste kad nam je na brod došao Jure Prusac – vidio je na trackingu da smo stigli i požurio se da poželjeti nam dobrodošlicu i ponuditi pomoć. Iako tek šest mjeseci živi na Kanarima, odveo nas je u turistički obilazak otoka i bio pravi domaćin idućih nekoliko dana. U Las Palmasu brod napuštaju Ante i Ivana, a ukrcava se Zorislav.
Ne može bez problema – izgubljena mu je kompletna prtljaga pa Bojo i on cijeli dan hodočaste na aerodrom dok nisu dobili prtljagu. Opskrbljeni svježom hranom i novim količinama piva i vode krećemo dalje na jug. Sljedeća luka: Mindelo, Zelenortski otoci.
Saša, Bojo i ja u protekla dva mjeseca već smo uhvatili ritam života na brodu, možemo satima gledati u more, malo razgovaramo i razumijemo se i bez puno riječi – Zorislav se tek prilagođava. Već od prvog dana kalkulira brzinu, vjetar, udaljenost i procjenjuje kad bismo mogli stići u Mindelo.
Uzalud naša upozorenja da, osim udaljenosti, ništa nije konstantno, a i ona može varirati s obzirom na to da se prilagođavamo vjetru, a ne on nama – Zorislav marljivo, pri svakom bilježenju pozicije u brodski dnevnik, ponovo kalkulira i podnosi izvještaj o očekivanom vremenu dolaska. I govori, neprestano nešto govori.
Nakon nekog vremena, ma koliko to bilo nepristojno, prestajem pratiti tu bujicu riječi i slušam more. Atlantik se mijenja – more postaje zelenkasto, a svitanja i sutoni, obavijeni niskom naoblakom, blijedi su i nimalo slični prekrasnim zalascima koje sam navikla gledati na Lošinju. Moja je prva noćna gvardija pa zurim u nebo svaku večer i čekam suze sv. Lovre – očekujem vatromet meteora na oceanu, no tek nekoliko plahih padalica proleti za mojih gvardija… potpuno razočaranje.
Dan prije dolaska na Zelenortske otoke udaljeni smo oko 80 nm, vjetar je stabilan oko 15 čv i Zorislav svečano objavljuje da ćemo u Mindelo stići sutra prijepodne. Međutim, već za moje gvardije vjetar pojača preko 20 čv, a oko ponoći i preko 30 čv. Svi se ustajemo i oblačimo jer nam se otoci u mraku približavaju velikom brzinom.
Vjetar ne popušta i goni nas prema luci za koju u Navionicsu stoji upozorenje da je prepuna napuštenih brodova i da valja oprezno uplovljavati. I doista, cijeli niz napuštenih teretnih i ribarskih brodova usidren je po luci, neki osvijetljeni kao božićna drvca, drugi poput aveti izrone iz mraka – pravi slalom morali smo izvesti da sigurno stignemo do marine.
Zorislav se veseli jutarnjem espressu, ali do jutra je još daleko – Cabo Verde čak je 3 sata iza našeg vremena pa ispada da smo u Mindelo uplovili u 3.30 po lokalnom vremenu. Dakako, opet noćno uplovljavanje.
Prema planu, ovdje nas napušta Zorislav, međutim i Bojo je odlučio napustiti brod – zbog zdravstvenih poteškoća koje ga prate još od Ceute zaključuje da je bolje vratiti se kući i potražiti pomoć liječnika nego se uputiti na Atlantik, što svakako razumijemo i podržavamo pa Saša i ja neočekivano ostajemo sami.
Odmah si postavljam pitanje: možemo li mi to? Sami preko ekvatora do Cape Towna? Ne sumnjam da Saša može, ali mogu li ja?! Hoću li biti dovoljno snalažljiva i izdržljiva za sve izazove koji se mogu dogoditi? Saša kaže da mi to možemo pa mi nema druge nego povjerovati mu.
Život je pred mene uvijek stavljao izazove mnogo veće nego sam očekivala pa je uvijek nekako izašlo na dobro. Tješim se da ne idemo baš zapravo preko Atlantika, do Amerike, nego preko ekvatora na jug, do Cape Towna – kao da je ovo manje zahtjevno. 40 dana udvoje na Atlantiku – ma možemo mi to!
>> Pogledajte vidio kako bivši beskućnik Mile Mrvalj vodi turiste kroz "nevidljivi Zagreb"
