O poremećaju prehrane nije jednostavno govoriti, bez obzira na to prolazite li sami kroz njega, ili se u vašoj okolini nalazi takva osoba. Ipak, jedna žena odlučila je u tome javno progovoriti kako bi pomogla drugima jer zna da postoji mnogo djevojaka i mladića koji prolaze isti pakao kao što ga je ona prošla.
Svoju anonimnu ispovijest podijelila je na portalu Fitness.com.hr jer, kako sama kaže, "kada tražite izlaz, idete na sve moguće web stranice u nadi da ćete naći potrebnu pomoć."
Anonimna korisnica otkrila je kako je morala s nepune tri godine napustiti rodni grad zbog rata, a kasnije su se nebrojeno puta seljakali.
"Uvijek sam bila za igru, zezanje, ma općenito za život i vječito je bio mi osmijeh na licu. Međutim dogodile su mi se dvije mi vrlo potresne stvari - smrt djeda koju su meni kao djetetu javili na telefon jer roditelji su bili vani. Tri mjeseca nakon toga se ubila osoba koju sam tada nekako voljela možda i više od roditelja - moja kuma", kaže.
Opisuje kako je bilo strašno jer je vidjela njezinu djecu kako umiru od tuge, a počela je imati strah da će se isto dogoditi i njezinoj majci. Tu počinju njezine nesigurnosti.
Nakon nekoliko godina vratila se u svoj rodni grad, a djetinjstvo ostavila na moru, gdje je u međuvremenu živjela. Tamo su joj ostali prijatelji, škola, kuća, sve...
"Brat i ja smo često ostajali u kući jer nikog nije bilo na ulicama, pa smo jeli. Uživali smo u hrani. U 5. razredu djevojke su počele primijećivati da mi se naziru grudi i kako sam debela. Iskreno, imala sam možda dvije kile više nego one, no očito je to bilo previše. Tako sam ja sebi utuvila u glavu da ako smršavim, više će se družit sa mnom i niko me neće zezati", prisjetila se.
Započela je s vježbanjem i vježbala je svaki dan po 40 minuta. Kasnije je smanjila obroke, a vježbanje pojačala na dva sata dnevno. Također, pazila je da nitko ne vidi što se s njom događa te se nakon pola godine to stanje moglo prozvati anoreksijom.
"Dnevno bih pojela jabuku, dva jaja i to je to. Ali bih vježbala ili išla šetati po par sati. Moji su roditelji skužili nakon par mjeseci, kada su me natjerali da stanem na vagu... Mislim da su tog dana roditelji shvatili o čem se radi. Vaga je pokazala 38 kilograma", opisala je.
Naravno, uslijedili su dugački razgovori s njima - odbijala je ići u bolnicu, no oni su je pomno pratili. Jedino što sumnja je činjenica da nisu razumjeli da nije bila stvar samo prehrane, nego osjećaja kaosa u njoj. Nakon godinu dana vratila se u svoje "normalno" stanje.
"Dvije godine poslije dobro me uhvatio pubertet i počela sam se debljati. Ali sam počela i jesti, doslovno sam se natrpavala hranom, ali nisam povraćala. Udebljala sam se 10 kilograma, a moji su bili sretni."
U tom je periodu slomila nogu, a onda se još udebljala. Ortoped ju je upozorio da je pretila te da će je boljeti koljeno ako ne smršavi. Na 163 cm imala je 60 kg, a to je u njezinoj glavi bio alarm, prekidač, drugi put u pakao, kako sama kaže:
"Nekako ne znam ni ja sama kako je to došlo do mene, ali počela sam povraćati - prst u usta. Planirajući i skrivajući se, nitko nije primijetio. I skinula sam nakon godinu dana 12 kg. Mojima sam rekla da je to od vježbanja jer sam svaki dan vježbala sat vremena, ali sam i jela puno, pa su mislili da je to ok."
Cijelu srednju školu obilježilo je skrivanje, planiranje i strah da je netko ne vidi. Ipak, u zadnjem razredu srednje škole mama ju je uhvatila, a nju je zbog tog preplavio osjećaj zadovoljstva jer je bila umorna od skrivanja, osjećaja samoće, unutarnje praznine:
"Išli smo u Zagreb na liječenje. Prošli smo svašta od privatnih liječnika koji su bezobrazno skupi, bolnica, ambulantnih liječenja. Jedino što sam od doktora dobivala je hrpa antidepresiva i tableta za spavanje."
Rekla je da su joj neki liječnici govorili riječi poput toga da je hirovita i razmažena, da uništava roditelje, da je treba dobro istući i slično. Takav je život trajao godinu dana, no paralelno je upisala fakultet, što je bilo iznimno teško. Opisuje to kao razdoblje u kojem kao da je vodila pet paralelnih života. Bilo joj se jako teško koncentrirati zbog silnih tableta koje je pila, no nije se dala i uspjela je.
"Znala sam da se ne smijem predati", rekla je.
Anonimna korisnica rekla je da treba vjerovati u izliječenje, a podijelila je savjete koji su njoj pomogli te izrazila nadu u to da će barem nekome pomoći njezina ispovijest.
