Nije bio nimalo lak zadatak izabrati muškarca koji će čitateljicama V
magazina i Večernjeg lista čestitati Novu 2009. godinu. On, naravno,
mora biti zgodan, jedan od onih koji pobuđuju žensku maštu.
No, željeli smo tim najboljim željama dati i određenu težinu i zato je
to trebao biti vrlo uspješan muškarac. U obzir je, dakle, dolazilo samo
najbolje. Zbog tih je strogih kriterija naš prvi muški gost u ovoj
rubrici Ivano Balić, najbolji hrvatski i svjetski rukometaš, ovih dana
ovjenčan novim nagradama kao član hrvatske rukometne reprezentacije,
čovjek koji se nakon operacije na kralježnici vraća na teren kako bi
još jednom bio stup te reprezentacije i to na Svjetskom rukometnom
prvenstvu koje se održava u Hrvatskoj.
A kada žena koja uporno preskače sportske stranice u novinama susretne
veliku sportsku zvijezdu, mora sama sebi priznati da je puna
predrasuda. Jako me iznenadila Ivanova jednostavnost, baš kao i kutija
cigareta koju je izvukao iz džepa kada smo sjeli na kavu. Sa smješkom
priznaje da puši samo uz kavu i ugodan je sugovornik, najugodniji kada
se diktafon napokon isključi...
Moram ovaj razgovor početi pitanjem koje u ovom trenutku zanima sve u Hrvatskoj: kako zdravlje?
Ide nabolje! Doduše malo pomalo. Prije nekoliko sam dana počeo
ozbiljnije trenirati i mislim da ću uspjeti izdržati ritam koji će
nametnuti ostali reprezentativci i da ću biti spreman za početak
prvenstva.
Što za vrhunskog sportaša uopće znači takva vrsta ozljede i zdravstvenih problema?
Moja je ozljeda uistinu bila jako ozbiljna i moglo se svašta dogoditi.
Ipak je ispala bolja situacija i sada je zapravo sve u mojim rukama.
Koliko ću raditi, toliko će mi biti dobro. Nitko ne može jamčiti da mi
se nikad više neće ništa dogoditi, ali uz kvalitetno održavanje
postignutog stanja mislim da će sve biti u redu.
Jeste li se ikad zapitali hoćete li se uspjeti vratiti na teren?
Jesam! Pogotovo na samom početku, kada sam se ozlijedio i kada sam se suočio s tim koliko je stanje zapravo ozbiljno.
Prvih dvadesetak dana nije bilo nikakvih pomaka nabolje. Tada je stanje
zaista bilo jako loše. No, doktori su me upozorili da će tako biti na
početku i da će malo pomalo sve ići nabolje. Na sreću, upravo tako je i
bilo.
Kakva je to situacija u ekipi, kako reagiraju suigrači? Vi ste igrač od
kojeg se najviše očekuje, a sada ni sami niste sigurni kolika će biti
vaše snaga?
Dobra je situacija. Mlađi su stasali. Tu je sedam, osam igrača koji
nose igru. Uvježbavaju se druge kombinacije, puno smo radili, posebno
mi reprezentativci koji smo sada u Zagrebu. Može se igrati i bez mene,
a sve ćemo vidjeti kada počne prvenstvo. Tek tada ćemo znati koliko će
se osjećati posljedice moje ozljede.
Kako danas uopće izgleda vaš radni dan, kada ga dijelite između oporavka i treninga?
Sada su samo treninzi, pa je lakše. A prije toga, ustajanje u pola
devet, devet. Najprije odlazak na Rebro na fizikalnu terapiju, zatim s
Rebra na Šalatu, tamo dva, dva i pol sata na spravama, poslije malo
teretana i negdje oko 17 to je bilo gotovo. I u svemu tome zapravo mi
je najgore bilo vozikat se po Zagrebu kroz nevjerojatne prometne gužve,
prebacit se s Rebra na Šalatu. Na tome sam gubio vremena i živaca. A
sve ovo ostalo je moja svakodnevica, iako vjerujem da djeluje kao
cjelodnevno mučenje. Spotraši su naučili vježbati i to nam ne pada
teško.
Jeste li već isprobali parket zagrebačke Arene?
Bio sam u Areni i zaista je super dvorana. Vjerujem da će i atmosfera biti odlična kada natjecanja počnu.
Kao ona u Zadru? Kakve uspomene nosite sa zadarskog parketa, iz nove dvorane na Višnjiku?
Zadarsku atmosferu nitko od nas nikad neće zaboraviti. Ni mi koji smo
bili na terenu, niti ljudi koji su na tim utakmicama bili oko njega.
Publika se doslovce spojila s nama dolje i to se riječima ne može
opisati. To je zaista trebalo vidjeti: od prvog do posljednjeg čovjeka
u publici, svi su navijali, od najmlađeg do najstarijeg. To je bio
tornado koji ih je sve ponio. Ja sam igrao u puno dvorana, i većima i
manjima, ali tako nešto zaista još nikad nisam doživio.
Kako ste proveli božićne blagdane?
Kod kuće! U Splitu. Obitelj, moj sin, božićno drvce... sve ono što ide
uz tradicionalne obiteljske blagdane, jer zapravo je u svemu tome
najvažniji moj sin, kojem je sada osam i pol godina.
Vjeruje li još u Djeda Božićnjaka?
Tako-tako. Kada su darovi u pitanju, onda da.
I što je zaželio pod borom? Je li dugo pismo koje je napisao Djedici?
O, svega i svečega. Lista je prilično duga i raznovrsna, ali na njoj su i Milka čokolade.
A što ste vi zaželjeli pod borom?
Samo zdravlja. I sebi i drugima želim samo zdravlja, jer sam iskusio kako je to kada “zaškripi”.
Gdje ćete dočekati Novu? Smijete li uopće zaružiti na nakom žešćem tulumu?
Baš i ne! Pripreme za prvenstvo počinju već 2. siječnja, tako da to iz
igre izbacuje dugu i ludu zabava. No, bit ću u Splitu, u svom starom
društvu, s dugogodišnjim prijateljima. I zapravo je to i idealna
zabava, jer sam s ljudima koje ne vidim tijekom godine, pa barem da mi
Nova počne uz staru ekipu.
Neću vam otkriti ništa novo kada vam kažem da ste jedan od
najpoželjnijih Hrvata i da žene uzdišu za vama. Koliko vam je važan vaš
imidž i koliko pazite na njega?
Pazim, ali ne pretjerano. Ali mi sportaši smo specifični. Dnevno imamo
i po dva treninga i zapravo smo cijeli dan u trenirkama, jer nam je to
najudobnije i najjednostavnije. Za nešto drugo često nemam ni vremena
niti volje.
U tom sportskom stilu što najviše volite odjenuti?
Definitivno trenirke, a nakon toga su na vrhu popisa traperice i majica. Samo da je jednostavno.
Jesu li vam marke važne?
Nisu. Ako mi se nešto svidi, zaista ne gledam je li to 50 kuna ili 500, niti se opterećujem imenima koja drugi vole nositi.
Kakvi ste u šopingu?
Nikakav! Idem vrlo rijetko i tada kupim dvadesetak stvari tako da sam
nakon toga miran nekoliko mjeseci. Ali vjerujem da je kupnja tlaka
većini muškaraca.
Prilaze li vam ljudi i u takvim situacijama? Smeta li vam taj gubitak privatnosti?
Ne! Naviknuo sam na to. Jedino me smeta kada sam s djetetom, jer
vrijeme koje provodim s njim zaista želim posvetiti samo njemu. Nije
problem dati autogram, nikad nikoga nisam odbio, ali kada sam s malim,
on je najvažniji i zato želim kada je on sa mnom imati mir.
Kakve parfeme volite?
One koje dobijem.
A kozmetika? Pretpostavljam da vam treba neko dobro mlijeko ili ulje za tijelo.
Dvaput dnevno sam pod tušem, ali očito imam dobru kožu koja sve to
podnosi. Ne volim kompliciranja, tu i tamo mi nešto preporuče žene
mojih prijatelja, pa kupim prema njihovim savjetima, ili sam naletim na
ulje za tijelo koje mi se svidi. Jedino sam u životu isprobao stotinu
šampona i ni s jednim nisam zadovoljan.
I što bi, uz pjenušac, poželjeli čitateljicama V magazina za 2009. godinu!
Neka im svima sljedeća godina bude bolja i uspješnija od ove koja odlazi!
MOJE TAJNO ORUŽJE
