'O njemu je pisao i Byron', hvale se bespuća Interneta kada u tražilicu upišete 'Jure Grando', 'Vampir', 'Kringe' itd. Legenda, pojednostavljeno, ide ovako: 200 godina prije no što je Bramu Stokeru uopće sinula ideja da napiše Draculu po uzoru na krvavog grofa Vlada Tepeša, maleno istarsko selo zlostavljao je - vampir. Nigdje se ne navodi da je pio krv, ali vampirske osobine pokazao je u 16 godina teroriziranja mještana, dok napokon nije ostao bez glave.
O legendi postoje brojni zapisi, očekivano, romani, novele, usmene predaje, pa čak i caffe bar Vampir u Kringi. No, kao i sve legende ni ova se ne može dičiti viškom dokaza ili određenim kontinuitetom u opisima događaja.
Jure je tako sve - od utvare pa do vampira od krvi i mesa kojeg su u grobu pronašli rumenih obraza, debelog trbuha, sa zadovoljnim smiješkom na licu. Neke predaje kažu nam kako je Jure poput sjenke lutao uličicama Kringe i kuckao po vratima. Onaj tko je čuo kuc-kuc sudbe, ujutro se više ne bi probudio. Slično starozavjetnim zapisima, gdje simboli na vratima čine razliku između života i smrti egipatske djece.
Posebno je taj Jure gnjavio svoju udovicu. A neki upravo u toj nesretnoj ženi vide uzrok svih problema. Ako zagrebemo dublje u priču, sklonimo na trenutak 'povijesne knjige' i romantizirane pjesme o krvopiji, doznajemo kako je Jure Grando bio daleko od slavnih krvi-vapećih grofova. Ustvari, kazuje jedna predaja, bio je običan klesar. A njegov gubitak glave kasnije se prikazao kao ubojstvo vampira.
Zaljubljeni klesar ostaje bez glave
No zašto je izgubio glavu? Grando klesar zaljubio se u fatalnu Rosu, no nažalost, živio je u vremenu u kojem je vrijedilo pravilo 'prve bračne noći' (jus primae noctis). Razdjevičenje nevjeste pripadalo je isključivo imućnim gospodarima i vlastelinima, u ovom slučaju pavlinima iz Svetoga Petra u Šumi koji su imali vlast nad istarskim selcem.
Grando, običan radnik, nije htio da redovnički red unesreći Rosu i njega. Slušajući ovu priču, ne možemo ne zapitati se zašto su ti pobožni sluge uopće htjeli Rosinu nevinost? Jedino objašnjenje bilo bi kako su htjeli da ostane zauvijek čedna dok obavlja tadašnje kućanske poslove. Bilo kako bilo, redovnici su unajmili župana da ga ubije i to tako da ga udari krampom. Naravno, Jure se onesvijestio, a u pomoć počeo zazivati tek kad je već zemlja bila nad njime. Redovnici su ga tad proglasili 'štrigunom', otvorili grob i odrubili mu glavu.
Grando je život izgubio 1672., a vampirsku verziju nesretne smrti zabilježio je 1689. pisac Johann Weichard Valvasor u svom djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain). Od klesara je tako nastao vampir koji je više od desetljeća maltretirao (nedužne?) seljane i svoju (nedužnu?) Rosu.
Vodeći se nišom prema kojoj je Grando ostao zakopan, legenda nam govori kako je iz groba ustao vođen osvetoljubivim porivima. Barem naizgled. Oprečno je to običajima Istrijana prema kojima se tijela ubijenih ne smještaju u grobove ili mjesna groblja. Upravo zbog toga mještani tvrde (iako oni nisu uvjereni u autentičnost priče, ali o tome kasnije) kako se grob nalazi izvan mjesta Kringa.
Zakopani Grando, dakle, mjesto zavija u crno. Osim nadnaravnih zgoda, zamjeraju mu i silovanja žena. 16 godina nitko ne poduzima ništa, ali šuškaju kako vampir nije 'pravilno zakopan' i u tom grmu leži zec. Napokon se devetoro mještana ohrabrilo posjetiti grob, pa su nakon neslavne epizode bježanja skinuli mrtvačku ploču. Ondje je ležao nasmiješeni Jure nad kojim je, kako piše Valvasor, župan Miho Radetić izveo svojevrsni egzorcizam.
Držeći raspelo, kazao je:
- Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira.
Mrtvo su tijelo tada htjeli probosti glogovim kolcem, ali neuspješno, jer trbuh živog mrtvaca bio je tvrd. Naposljetku su uzeli sjekiru i njome mu nekako otkinuli glavu, na što je vampir kriknuo, a grob se napunio krvlju. Od tog dana, mještani imaju svoj mir. O čemu svjedoči i ploča:
Glogov kolac, besmrtnost, odrubljivanje glave... nabrojeno je mnogo detalja koji uistinu podsjećaju na vampire. U Kringama je danas, čini se, to unosan posao. Osim 'kultnog kafića', u mjestašcu se održavaju razno razni morbidni festivali koji slave krvopije, koje u suvremenom svijetu zasigurno izgledaju i ponašaju se drugačije od 'pionira' Granda.
Tko traži logiku u ovoj legendi koja se manje-više temelji na jednom djjelu i spominje kao inspiracija za mnoga druga, neće naići na zadovoljštinu. Stanovnike vampirskog sela pokušava se prikazati kao čuvare onostrane baštine i tajni Drakulinog rođaka. Na pitanja o istarskom vampiru jedna je Istrijanka odmahnula rukom...
- Jure Grando? Znam. Ali ne znam ništa o njemu. Nije ti to baš tako popularno. Poznajem ja mladića čija je nona iz Kringe...
Usplahireno upitah zna li možda on ili nona za kakav dokaz ili verziju legende koja još nije ispričana, no još jednom - ništa. Istarski vampir zamalo je završio kao medijska konstrukcija nadomak ubacivanja u koš 'fake news'.
Oprečno tom nonšalantnom stavu, i u kontinuitetu s općom polarizacijom podataka o vampiru, pojavila su se svjedočenja mještana koji o Grandi pričaju s krajnjim poštovanjem.
Iako se ne spominje 'vampir', u dahu, kao da se osjeti bojazan od tog nadnaravnog bića, pa se za svaki slučaj na ruku stavi crveni končić protiv uroka, a ispred vrata pas čuvar (ako se noću začuje kucanje).
'Vampir se nikad ne pojavljuje slučajno'
Varijacije detalja 'proboden u trbuh', 'pokušali su ga probosti trbuhom', 'proboden u jezik', 'nije proboden na pravilan način', također nisu uvjerljivi i upozoravaju kako se usmene predaje katkada mogu nazvati 'pokvareni telefon'. Što krije i njihovu ljepotu.
Ono što iskače u cijeloj priči, i zapisanoj i usmenoj, onoj koju će vam ispričati najzagriženiji vampirist i najogorčeniji skeptik su: strepnja, strah, nadnaravno, sablasno, zla kob... 'Jure je bio predodređen za zlu rabotu nakon smrti'. Opetovano korištenje takvih i sličnih epiteta, kao i obrazac priče u kojoj su osobi pripisani iracionalni i nadnaravni elementi, koriste se u različitom folkloru, legendama, mitovima, pjesmama,...
Lijepo to sažima Claude Lecouteux u Autopsiji mita, kada piše kako se vampir nikad ne pojavljuje slučajno.
- On nije isključivo praznovjerje, on ispunjava stalnu potrebu za iracionalnim u individualnoj i kolektivnoj ljudskoj podsvijesti.
Doduše, 'zle rabote' društvo je pripisivalo strancima, bogohulnicima, čarobnjacima, vješticama, zlostavljanima i zlostavljačima - uglavnom svakome tko bi odudarao. Ako je Grando zaista bio zaljubljeni klesar, nije nemoguće da je zastranio zahtjevom za mijenjanjem zakona.
Grando je također opisan kao velik, žilav i pohotan. Kao bezbožnik (kršćanski element) koji je zapeo između dva svijeta u krivoj odjeći, s krivim elementima ukopa. Sve to krši norme tadašnjeg života i slaže se s bojazni kako se pokojnici koji ne pronađu mir, vraćaju na zemlju s đavolskim osobinama.
Istarskom je vampiru vraćanje nedvojbeno uspjelo, barem u vidu mita. Jer i u 2017.-oj entuzijasti dolaze u Kringu čuti mračne tajne drevnog vampira. U tom smislu, Jure je zaista prokleo mjesto Kringa, kao što je Valvasor prokleo Juru. Da je umjesto njega Istru posjetio Stoker, možda grof Šišmiš ne bi pokupio svu slavu.
