Psiholozi bi podijelili perfekcionizam u pozitivan i negativan.Perfekcionizam može biti zdrava težnja da se zadovolje visoki standardi postavljeni od samog sebe, roditelja ili poslodavca, ali i neprekidno usmjerenje nemogućim ciljevima što dovodi do niskog samopoštovanja. Mnoge osobe koje pate od perfekcionizma su opterećene usamljenošću zbog vlastite procjene da su nesavršeni. Najčešće prekritično ocjenjuju sebe i svoja postignuća.
Najveća greška u mišljenju kod perfekcionista javlja se usled dihotomije „sve-ili-ništa”. Svoja iskustva procenjuju ili kao potpuno bijela ili potpuno crna. Kod perfekcionista ne postoji sredina. Uslijed straha da ne ispadnu glupi takve osobe ponekad razviju strah od samootkrivanja i razmjenjivanja osjećaja s drugima. Nakon dužeg vremena to ih dovodi do odbacivanja od strane okoline.
Heimberg, Juster, Hope i Mattia pretpostavljaju povezanost socijalne fobije s perfekcionizmom. Postoji pretpostavka da je perfekcionizam osnova za razvoj opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Kod te vrste poremećaja osoba ima prisilu ponavljati radnje kako bi do savršenstva očistila predmete i slično.
Javlja se greška u mišljenju tipa “ja moram”, “ja trebam”, “ja hoću”. Česti su primjeri inteligentnih učenika i studenata koji nemaju uspjeha u školovanju jer pored stalnog učenja nisu zadovoljni naučenim gradivom i ne žele izaći na test ili ispit dok sve ne nauče.
Perfekcionizam je u uskoj vezi s depresijom (r-0,05) i uzrokuje negativne automatske misli po Beckovoj teoriji (1983.) Perfekcionizam kao osobina ličnosti je češća kod muškaraca nego u žena, osobito u srednjoj dobi. Pritisak koji trpe zbog svog poremećaja dovodi do razvoja mnogih fizičkih oboljenja kao što su povišeni krvni tlak, čir želudca i šećerna bolest. U iznimnim slučajevima nemogućnost da podnesu pritisak dovodi i do pokušaja samoubojstva.
Perfekcionizam je usko povezan s anksioznošću i s tim u vezi nerijetko je potrebno pristupiti i terapiji lijekovima. Kao lijekovi prvog izbora preporučuju se sedativi koji opuštaju osobu i dovode do normalnog slijeda misli. Liječnik prilikom prepisivanja sedativa treba imati na umu mogućnost navikavanja, te treba povremeno provjeriti potrebu daljnjeg uzimanja lijeka ili mogućnost prestanka terapije. U novije vrijeme preporučuje se psihoterapija. Korisni su razgovori s stručnim psihoterapeutom jednom do dva puta tjedno u akutnoj fazi, odn. jednom mjesečno u fazi oporavka.
