Stoljećima su se ljudi okretali ljekovitosti biljaka kako bi liječili različite bolesti i tegobe. Poznavanje bilja često je bilo odlučujuće za spas ljudskih života, pa su vrsni travari bili cijenjeni u svim kulturama i civilizacijama sve do današnjih dana. U nemirnim vremenima ranoga srednjeg vijeka znanost dotadašnjih razdoblja zamrla je, a znanja o ljekovitosti bilja i mudre antičke knjige, pa tako i one koje su čuvale medicinska znanja, sele se u tihe samostanske odaje.
Tako je i nastao pojam samostanske medicine i ljekarništva, koji je potrajao od 6. do 12. stoljeća. Za očuvanje naslijeđa farmaceutskih i medicinskih znanja antike zaslužan je Kasiodor, tajnik gotskoga kralja Teodorika. On je u 6. stoljeću u samostanu Vivariumu u južnoj Italiji osnovao glasovitu prevodilačku školu. Grčke je znanstvene knjige, naime, valjalo prevesti na latinski jer liječnici i ljekarnici više nisu razumjeli grčki, taj davno zaboravljen jezik. Prevođenjem su se gotovo isključivo bavili redovnici, mahom benediktinci. Svojim je redovnicima Kasiodor naložio: “Upoznajte ljekovita svojstva biljaka i ljekovitih mješavina.” Osobito ih je upućivao na Dioskuridovu knjigu o bilju u kojoj su biljke opisane i nacrtane.
Preporučivao im je i prijevode Hipokratovih i Galenovih knjiga o biljkama te medicinska djela Aurelija Celijusa. Kasiodorovi su savjeti bili ključni za očuvanje antičkoga naslijeđa i velik poticaj redovnicima da se i sami okušaju u proučavanju antičkih mudrih knjiga i uzgoju ljekovita bilja u svojim tihim samostanskim vrtovima. Iza debelih zidova samostana oni su prepisivali antičke medicinske traktate i priručnike s biljnim i inim receptima. To, nažalost, nije bio poticaj razvoju znanosti, pa se o ovim stoljećima govori kao o zastoju znanstvene misli.
No, barem su se redovnici trudili svladati ono što je već bilo poznato. Kako je u tim knjigama bilo sadržano i znanje arapske medicine, tako su i redovnici obogatili svoja znanja novim lijekovima, poput kamfora i alkohola, te se upoznali s destiliranom vodom i različitim sirupima. Tako su liječništvo i ljekarništvo toga doba bili u potpunosti u rukama klerika, u početku benediktinaca, a poslije i drugih redova. Benediktinski su samostani do 9. stoljeća bili jedini centri civilizacije u zapadnoj Europi.
Osnivač benediktinskog reda Benedikt iz Nursije, začetnik zapadnog monaštva, 529. godine osnovao je samostan u Monte Casinu i sastavio benediktinske regule koje su brzo uvedene u gotovo sve samostane zapadne Europe. Prema njima u svakome se samostanu morao barem jedan redovnik brinuti o bolesnoj braći.
Tako su nastale prve samostanske bolnice koje su isprva služile samo za liječenje klerika, a poslije su redovnici liječili i druge, mahom uboge i siromašne, ljude. Redovnici su za liječenje, osim duševnih i sugestivnih lijekova, rabili i ljekovito bilje i druge lijekove o kojima su čitali u antičkoj literaturi. Vrijedni su monasi u svojim vrtovima, kako je bilo i propisano pravilima, uz povrće uzgajali i ljekovito bilje te su ga spremali u posebnu prostoriju zvanu spremnica ili apoteka te od njega pripravljali različite lijekove.
Više na PLIVAzdravlje.hr
