Majka dvoje djece, koja sada ima 54 godine, spremala se krenuti raditi kao NHS praktičarka za prestanak pušenja u travnju 2013. godine, no kada je otvorila usta kako bi razgovarala sa svojim suprugom Mikeom, nije izašla nijedna riječ. Mike je mislio da njegova supruga ima moždani udar, ali kako nije pokazivala niti jedan od drugih poznatijih simptoma - poput slabosti lica – operater hitne službe i bolničari nisu bili sigurni u to, prenosi Metro.
Strahujete od visokog tlaka? Ako jedete ovu pizzu u opasnosti ste:
Kada je Pamela hitno prevezena iz svog doma u Merseysideu u bolnicu, Mikeova slutnja se pokazala točnom i Pamela je dobila injekciju za otapanje krvnog ugruška u mozgu. Kad je nekoliko dana kasnije došla k svijesti, još uvijek nije mogla govoriti i izgubila je sposobnost kretanja desne strane tijela. Također je kasnije saznala da ne zna čitati i pisati - kako kaže Mike, to je bilo kao da je netko pritisnuo gumb za resetiranje. Pameli je na kraju dijagnosticirana afazija – stanje, obično uzrokovano oštećenjem lijeve strane mozga, koje uzrokuje da osoba ima poteškoća s jezikom ili govorom. Naime, Pamela ima izraženu afaziju, što znači da teško pronalazi i izgovara prave riječi, ali točno zna što želi reći.
Zbog moždanog udara također je imala dispraksiju, poremećaj koji utječe na kretanje i koordinaciju, te Hemi-parezu – slabost njezine desne strane tijela. Pamela kaže: „Htjela sam umrijeti. Mrzila sam svoje stanje. Cijeli mi se svijet srušio. Prije moždanog udara bila sam zaposlena mama, imala sam puno prijatelja i bila sam dio lokalne amaterske dramske grupe i zbora. Onda odjednom nisam mogao govoriti i medicinska sestra mi je morala pomoći da se istuširam“. Provela je samo tri tjedna u bolnici, prije nego što se vratila kući. Njen ju je suprug Mike morao prati, nositi uz stepenice, stavljati u kadu te joj pomagati sa svim svakodnevnim aktivnostima.
Dok je Pamelina najstarija kći, Kellie, tada 20-godišnjakinja, već odselila od kuće, njezina najmlađa kćer, Mercedez, imala je samo 13 godina. „Osjećala sam se kao da joj ne mogu biti prava majka. Nisam joj mogla dati savjet niti joj pomoći oko zadaće. Bilo je užasno“, rekla je Pamela. Dobila je šestomjesečni tečaj govorne i jezične terapije sat vremena, jednom tjedno, ali kaže da su prvih nekoliko mjeseci – a zatim i godina – nakon moždanog udara bili jedni od najtežih. Ona kaže: „Morala sam otići u prijevremenu mirovinu zbog lošeg zdravlja, pa sam bila puno kod kuće i nisam mogla ništa učiniti za sebe. Bilo je dana kada nisam htjela ustati iz kreveta - nisam vidjela smisao. Bila sam depresivna i jako usamljena“.
Pamela je dobila šest mjeseci govorne i jezične terapije, ali nije bilo trajnog poboljšanja i njezin je govor ostao vrlo ograničen. „To je bilo je jako frustrirajuće. Osjećala sam se zarobljeno“, priznaje. Ali, Pamela je bila odlučna. Kupila je mnogo knjiga – onih namijenjenih djeci da im pomognu da nauče čitati i bila je posvećena ponavljanju glasova i fraza. Njezin je oporavak bio dug i spor proces no polako se vratila pokretima s desnom stranom tijela i mogla je izgovoriti nekoliko kratkih riječi. „U početku su mi riječi koje sadrže više od dva sloga bile pravi izazov i nisam se mogla sjetiti kako napisati riječi ili ih posložiti pravim redoslijedom da bih stvorila rečenicu. Bilo je potrebno puno rada i truda, ali polako sam se počela oporavljati i koristiti aplikacije na svom telefonu kao svakodnevnu pomoć. Pokretljivost mi se također polako počela vraćati, ali zbog nedostatak osjeta na desnoj strani uvijek sam se opekla jer nisam mogla osjetiti koliko je nešto vruće“, rekla je Pamela.
Mike kaže da Pamela sebi ne priznaje dovoljno zasluga za sve što je postigla, pogotovo zato što je od gestikuliranja došla do sastavljanja čitavih rečenica. Zatim je 2019. Pamela kontaktirala Centar za afaziju na Floridi, specijaliziranu ustanovu koja pruža podršku osobama s njenim stanjem. Platila je terapiju i otišla u centar. Tamo je provela šest tjedana i kaže kako je podrška u centru bila nevjerojatna jer su oko nje svi znali što je afazija. Nije morala provesti sate objašnjavajući svima što joj je. Pamela se također povezala s drugim osobama koje su preživjele moždani udar i osobama s afazijom u svojoj grupi podrške nakon moždanog udara i putem The Brain Charity, što joj je pomoglo da se osjeća manje usamljeno.
Zatim, tri godine nakon moždanog udara, odlučila se vratiti u svoju dramsku grupu. Bila je jako tjeskobna, ali željela je učiniti nešto zbog čega će se osjećati kao da je to opet ona. „Opet sam zavoljela glumu jer me odvela daleko od stvarnosti - bila je to prilika da jednostavno zakoračim u drugačiji svijet“, dodala je. Kad je Pamela počela dijeliti svoju priču i glumačke pothvate na internetu, kontaktirao ju je agent iz Inclusive Talenta, agencije koja osigurava da se najmanje 50% njihovih klijenata identificira kao gluhi, invalidni ili neurodivergentni. Pamela se od toga poziva pojavila u mnogim serijama i emisijama.
Zatim je u ljeto 2022. Pamela pozvana na audiciju za pojavljivanje u kampanji za globalni kozmetički brend. Rekla je: „Tada nisam znala čemu to služi, ali morala sam poslati svoj video i bila sam oduševljena kad sam dobila posao. Onda sam saznala da je to za Lancôme, koji je lansirao uređaj za stabilizaciju pokreta, HAPTA, koji nanošenje šminke za osobe s invaliditetom čini mnogo lakšim i pristupačnijim. U e-poruci je pisalo da ću ići u Pariz na tri dana na snimanje kampanje. Nisam mogla vjerovati. Bio je to ogroman trenutak za mene“. Pamela je otišla u Francusku u studenom 2022. gdje je pred kamerom demonstrirala novi AI alat i podijelila svoju priču. Nije smjela nikome reći za ovaj projekt, čak ni svojoj djeci, ali kada je kampanja pokrenuta u siječnju ove godine, osjećala se jako ponosno. Bila je oduševljena činjenicom da će zbog nje toliko ljudi saznati što je afazija.
Sada, Pamela kaže da je njezin oporavak još uvijek traje. Ima dobrih i loših dana, a kada je u iskušenju ili pod stresom, teško joj je komunicirati. „Imati nevidljivu bolest također predstavlja izazov – sve dok netko ne pokuša razgovarati sa mnom, ne izgledam kao da imam invaliditet. Vozač autobusa jednom me odbio pustiti u autobus jer je mislio da sam pijana. Drugom prilikom jedna je žena naletjela na mene u dućanu i kad nisam mogla ništa izgovoriti, nazvala me retardiranom. Postoje i ljude koji su mi govorili da ne bih trebala imati invalidsku oznaku za parkiranje jer izgledam kao da mi ništa nije u redu. Situacije poput tih čine život s afazijom još težim“, govori Pamela.
Kaže kada bi više ljudi znalo za afaziju, to bi ljudima poput nje puno olakšalo život: „Bruceu Willisu nedavno je dijagnosticirana afazija i mislim da je sjajno što njegova obitelj podiže svijest o tom stanju. Najvažnija stvar koju bi drugi trebali znati o afaziji je imati strpljenje. A, za osobe s afazijom - možete razgovarati i možete naučiti pomoći sami sebi“.
Izgubila je pamćenje nakon ozljede mozga: 'Zaboravila sam čak i kćer i dečka!'
