Troškovi liječenja bolesti mozga u EU iznose godišnje oko 800 milijardi eura i veći su nego troškovi liječenja kardiovaskularnih i malignih bolesti zajedno, a 179 milijuna Europljana ima neki poremećaj funkcija živčanog sustava. Tko zna u koliko je njih razvoj bolesti mogao biti spriječen ili posljedice umanjene, a upravo je zato važno rano prepoznavanje i intervencija.
Podaci su to na koje upozorava i akademik Ivica Kostović, ovih dana učestao sugovornik u javnosti zbog skorog Tjedna mozga u čijem su središtu interesa ove godine upravo djeca i dječji mozak. S cijenjenim znanstvenikom razgovarali smo o tome zašto je važno uspostaviti nacionalni registar neurorizične djece, o pripremama prvog eksperimentalnog modela oštećenja bijele tvari mozga, o planovima kurikularne reforme za predškolsku dob čijeg je povjerenstva član...
Zašto su djeca, s naglaskom na prve četiri godine života, glavna tema ovogodišnjeg Tjedna mozga u Hrvatskoj?
Razvitak mozga djeteta, ali i oštećenja mogu se dogoditi još u uterusu, nakon prijevremenog poroda, u terminu, ali i u prvim godinama života! Uzrok tih oštećenja je dobro istražen za cerebralnu paralizu, ali još uvijek 20 posto uzroka cerebralne paralize ne znamo. A najveći problem su ona blaga oštećenja kod kojih imamo kognitivne poremećaje. Potpuno je nepoznato što uzrokuje neke poremećaje poput autizma, treba vidjeti kako testirati ispravnost hipoteze razvojne teorije shizofrenije. Nešto se dogodi u uterusu ili nakon prijevremenog poroda, mozak se razvija, ali u adolescenciji uz genetsku osnovicu i neki vanjski šok i faktor rezultira shizofrenijom. Pokazalo se da je postotak duševnih poremećaja nešto malo češći kod djece koja su pretrpjela hipoksične ishemične incidente u intrauterinom razvitku.
Upravo je istraživanje tih incidenata glavni fokus istraživanja Znanstvenog centra izvrsnosti za temeljnu, kliničku i translacijsku neuroznanost?
Cilj je cijelog projekta tijekom sljedećih pet godina da se vidi kako možemo rano otkriti oštećenje mozga, a potom otkriti kako onda možemo pratiti i eventualno prilagoditi sustav habilitacije. Dobiti znanstvene rezultate kako bismo mogli uputiti liječnika koji radi na habilitaciji dječje motorike, senzorike, vida ili govora da prilagodi postupak onome što se zaista otkrilo u mozgu. Zasad su sve metode univerzalne, a nema najbolje univerzalne sheme. Mnogo je naših profesora sa svojim projektima, surađujemo i s veterinarima da bismo mogli vidjeti eksperimentalne modele hipoksije na velikim životinjama, jer nitko dosad nije napravio eksperimentalni model oštećenja bijele tvari mozga koji bi odgovarao ljudskom. Ljudska bijela tvar, svi putevi koji povezuju centre, neurone, najsloženija je, ne samo zato što je voluminozno velika nego je i kompleksna. No, nova tehnologija tzv. imaginga omogućava da bijelu tvar i puteve koji povezuju neurone vizualiziramo. To ne možemo sami pa surađujemo s velikim svjetskim centrima. Nije za to dovoljno imati magnet, nego cijelu ekipu matematičara, fizičara…
Što je cilj projekta, koji su sljedeći koraci i potrebe?
Rano otkrivanje znači i mogućnost rane intervencije, a proučiti uzroke znači i dobiti šansu za prevenciju! Želimo biti ogledni primjer za širi zdravstveni projekt, u smislu znanosti. Konvencionalni magnet danas je zlatni standard i prijevremeno rođeno dijete mora se pregledati dok je još u intenzivnoj skrbi, pa u vrijeme kad bi bilo rođeno da nije bilo preranog poroda, jer je ogromna razlika u tih četiri-pet tjedana, i onda minimalno još jednom kasnije. Uz razne tehnološke inovacije gleda se aktivnost mozga u uterusu. Već s 18-20 tjedana prelingvističko je područje mozga (područje za govor) aktivno premda će dijete progovoriti s tri godine! To je jedna od najvažnijih odlika mozga čovjeka, dugotrajni postupni razvitak i razlog zašto smo stavili u fokus te prve godine života. Tada čovjek dobiva sva ona svojstva što ga čine čovjekom. Želimo da kroz projekt u kojem ogledno pratimo neurorizičnu djecu prezentiramo i pomognemo zdravstvu da svoj plan dizajnira što temeljitije na znanstvenim osnovama. Većina županija uključila se u europski registar za cerebralnu paralizu, što je preduvjet da možemo pratiti patologiju, da se poduzmu preventivne mjere. Sad to moramo proširiti na cijelu Hrvatsku i ozakoniti. Potom kroz nacionalni program želimo osigurati centre u cijeloj zemlji, da ne moraju svi dolaziti u Zagreb.
Koliko se neurorizične djece godišnje rađa u nas? Dok mi govorimo o edukaciji, očekuje nas nedostatak liječnika, pogotovo pedijatara?
U Hrvatskoj se godišnje prijevremeno rodi oko 2500 djece, od toga 500 do 600 niske porođajne težine. Nisu sva neurorizična, ali sva moraju biti tretirana kao da su neurorizična. Hvala Bogu da su ta djeca kasnije dobro, ali sve do četvrte godine ne možemo znati je li sve u redu. Hrvatska ima dovoljno resursa da svakom od te djece omogući apsolutno sve kao u bilo kojoj drugoj zemlji jer je to pitanje zrelosti države i zdravstva. Manjak pedijatara moramo hitno nadomjestiti, pogotovo manjak dječjih neurologa potrebnih za ovaj program, ali i ne samo specijalista. Jer malo, novorođeno dijete nije lako pregledati, pogotovo ga nije lako neurološki pregledati.
U tim prvim godinama većina djece dane provodi u vrtićima, to ih oblikuje. Što se planira kurikularnom reformom?
Za oblikovanje ličnosti djeteta, emocionalnog razvitka i njegovih sposobnosti interakcija najvažnije je predškolsko obrazovanje. U kurikularnoj reformi je najmanji broj primjedbi došao za predškolsko obrazovanje i odgoj zato jer je to dobro postavljeno; odgojiteljice i odgojitelji moraju biti kvalitetno educirani i inzistirat ćemo da jedna predškolska godina vrtića bude obvezna. To znači da će i lokalne samouprave morati jamčiti pristup vrtiću. Sa stajališta neuroznanosti važno je u reformi obrazovanja sadržaje i ishode prilagoditi dobi; to nije sustavno provedeno i nije na temelju svih suvremenih znanstvenih spoznaja. Morat će se korigirati neke stvari, na primjer, ne smije se prerano učiti evolucija jer je nemoguće da dijete to razumije, ne može se prerano govoriti o rodnosti dok dijete nije kognitivno zrelo da to spozna, ne može se prerano tražiti da se odluči za život, za koju školu i preuzme odgovornost za nešto. Za mene je najvažniji emocionalni razvitak, sa žaljenjem konstatiram da ljudi pričaju o agresivnim ispadima u srednjoj školi, tada je prekasno. Prevencija agresivnosti počinje u vrtiću.
>>Kostović: Šeks je odbio predati dokumentaciju Carli del Ponte
Sa oduševljenjem i nadom čitam ove riječi, i doista sva prijevremeno rođena djeca moraju proći razvojne vježbe, jer kad se pokažu oštećenja, obično je već prekasno za konkretne pomake naprijed. Najljepša rečenica koju sam mogla čuti u Specijalnoj bolnici zaa neurorizičnu djecu je: Vježbali smo bez veze 3 godine, a sve je u redu. Kad bi roditelji samo znali da je sve u redu zato jer su počeli s ranom intervencijom.....