Sigurno ste se bar jednom našli u situaciji da čujete nekoga kako ne govori najbolje o djeci bez braće i sestara. Jedinci se često smatraju razmaženima, vjeruje se da imaju problema s dijeljenjem, socijalizacijom i prihvaćanjem kompromisa te da su usamljeni. Ovakve teorije poznatije su pod nazivom 'sindrom jednog djeteta', a u posljednjih nekoliko desetljeća provedena su određena istraživanja kako bi se utvrdilo koliko uopće ima istine u svemu gore navedenom, piše Healthline.
'Sindrom jedinog djeteta' nastao je još krajem 19, stoljeća, kada su dječji psiholozi G. Stanley Hall i E. W. Bohannon odlučili proučavati te, na temelju određenog upitnika, kategorizirati djecu s različitim osobinama. Hall je nakon istraživanja, među ostalim, napisao kako je 'biti jedino dijete u obitelji bolest sama po sebi'. Bohannon je pak zaključio da jedinci imaju 'izraženu tendenciju ka nepovoljnim osobnostima'. Obojica su zagovarala ideju da bi djeci bilo bolje sa braćom i sestrama.
VEZANI ČLANCI:
Kasnije, ozbiljnije studije pokazale su kako su njihovi nalazi bili neznanstveni i manjkavi – što sindrom jedinog djeteta čini mitom.
Hall je jedince opisao kao razmažene, sebične i egocentrične, neprilagođene, šefovski raspoložene, antisocijalne i usamljene. Oni koji vjeruju u ovu teoriju misle da su jedinci razmaženi jer su navikli dobivati sve što požele od roditelja, uključujući i nepodijeljenu pažnju. Nadalje, vjeruje se kako nedostatak interakcije sa braćom i sestrama uzrokuje usamljenost i antisocijalne tendencije. Neki čak misle da se ovi efekti prenose i u odraslo doba te da jedinci imaju teškoća u slaganju sa kolegama, osjetljivi su na kritiku i imaju loše socijalne vještine.
Iako je postala dio popularne kulture, ova je teorija znanstveno neosnovana. Novija istraživanja su pokazala da se jedinci ne razlikuju puno od svojih vršnjaka koji imaju braću i sestre.
GALERIJA Što majke najviše žele dobiti na dar? Možda ćete se iznenaditi
Većina istraživanja koja je provedena od 1970-ih godina opovrgnula je postojanje 'sindroma jedinog djeteta. Štoviše, neka su istraživanja pokazala kako jedinci na mnogim područjima mogu biti u prednosti u odnosu na djecu koja imaju braću i sestre, počevši od čvršće povezanosti s roditeljima.
Ugledna psihologinja Toni Falbo provela je više istraživanja o jedincima u posljednjih 40 godina. U jednom od njih navodi kako dodatna pažnja koju dijete dobiva može biti pozitivna. Zaključila je da jedinci postižu više na različitim područjima od djece rođene u većim obiteljima. Također, jedinci su imali manju potrebu za vezama, možda zato što ranije nisu bili uskraćeni za naklonost.
VEZANI ČLANCI:
Falbo je analizirala 115 studija o jedincima koje su istraživale njihova postignuća, karakter, inteligenciju, prilagođenost, društvenost i odnos s roditeljima. Analiza je pokazala kako su jedinci nadmašili drugu djecu u području karaktera, postignuća i inteligencije, kao i da imaju bolji odnos s roditeljima.
Mnogi suvremeni psiholozi stoga se slažu kako je sindrom jedinog djeteta samo mit. U vrijeme kad je autor tog pojma G. Stanley Hall provodio svoje istraživanje mnogo je ljudi živjelo u ruralnim područjima, jedinci su bili više izolirani, često su im društvo bili samo odrasli, što je moglo doprinijeti antisocijalnom ponašanju, lošim socijalnim vještinama i sebičnosti. Današnji jedinci u urbanim i prigradskim sredinama imaju mnogo prilika za socijalizaciju.
Psiholozi se slažu i kako različiti faktori oblikuju karakter djeteta. Neka djeca prirodno su stidljiva, povučena i introvertna, i takvi bi vjerojatno bili i da imaju braću i sestre. Istovremeno, negativna ponašanja se mogu pojaviti i kod djece koja odrastaju u velikim obiteljima.
Nezadovoljan nakon prvog spoja: "Prevarila me jer se pojavila bez šminke, izgledala je čudno"
