Stari moj, ovo ti je prokleto. Jednom kada odeš u Afriku, ona te uvijek vuče, zove nazad. Ne možeš bez toga – priča nam sa smiješkom u jednom od marokanskih kafića Damir Filipović Fila (42), Varaždinac i veteran relija Budimpešta – Bamako. Ovo mu je četvrti put da je sudionik te najveće svjetske amaterske humanitarne utrke. On i Stanislav Modrić Stanek (41) otisnuli su se put afričkog relija kao prvi Hrvati 2015. u Nissan Navari.
– Stanek mi je pričao o ovom reliju u rujnu 2014. Pitao me bih li pošao s njim u Afriku. Ispalio sam kao iz topa: “Naravno da bih.” I to je bilo to. Za tri mjeseca bili smo na putu – prisjeća se Fila početaka cijele priče. No, da je tada bilo jednostavno, baš i nije.
– Moraš shvatiti, mi tada nismo imali koga pitati što i kako pripremiti za put, nitko nam nije dao savjet. Bili smo prepušteni sami sebi i svojoj snalažljivosti – objašnjava on.
Nikad nisu vidjeli led
I u pravu je. Kada smo se pripremali za put u Afriku, od veterana poput njega tražili smo da nam pričaju što nas sve čeka i kako najbezbolnije svladati zahtjevnu rutu koja nas je odvela od Zagreba preko Slovenije, Italije, Francuske, Španjolske i Gibraltara do Maroka i afričkog kontinenta.
– Te 2015. doživio sam kulturološki šok kada sam došao u Afriku, ali danas je sve drukčije. Pa vidiš i sam da su ceste dobre, puno bolje nego tada, vjeruj mi. I sama organizacija relija danas je puno bolja. Tada se nismo imali gdje oprati po dva tjedna – urla Fila od smijeha dok pijucka kavu u marokanskom kafiću na četvrtoj dionici puta. Ceste su danas odlične. Visoko na Atlasu gradi se trotračna autocesta, a daleko iza toga gorja u dubini Sahare radnici neumorno obnavljaju ceste. U tim bespućima gdje stotinama kilometara nema naseljenog mjesta, tu i tamo iskoči pokoji čovjek, sam, usamljen, kao da ga je neka viša sila bacila na taj suhi komad kugle zemaljske čisto da bi mu napakostila. Pokraj ceste šeću kao bez cilja. Kakva je situacija i koliko Afrika ne prašta najbolje pokazuje situacija koja nam se dogodila pri spuštanju s Atlasa. Na jednom prijevoju usred ničega pokraj ceste stajao je čovjek sa ženom i djetetom. Za razliku od drugih, on nije žicao novac ili pokušavao prodati neki suvenir. Čovjek je podignuo i naopačke okrenuo praznu bocu vode. Ostao je bez najvrednije tekućine na ovim područjima. Stali smo i dali im litru i pol vode. Sreća i zahvalnost na njihovim licima ne mogu se opisati.
– U Mauritaniji smo 2015. pokupili jednog čovjeka. Bili smo 150 kilometara od najbližega grada, tog istog u koji je i on krenuo. Ali pješke. Ponio je samo štap. Kako smo bili u Nissanu, sjedio je gore na trugi. Taj dan vozili smo ukupno 17 sati. Onda ti je sve jasno o kakvim se uvjetima radilo. To je bila nekakva savana, doista teško prohodna. Ali tada smo imali Mauritanca za navigaciju, prirodni GPS. Lik ti je bio gore i samo bi lupnuo po krovu, ja bih izbacio glavu van, a on bi pokazao smjer kojim trebamo ići. Prvi smo došli do cilja. Ovi ostali gledali su taj dan kako mi to stalno iskačemo ispred njih. U jednom trenutku, Slovenci s kojima smo se vozili su nam na CB radiostanicu rekli da čovjeku damo malo vode. Ja sam samo gurnuo ruku u hladnjak i pružio bocu prema krovu. Za par sekundi opet se javljaju Slovenci koji su vozili iza nas: “Budalo, je l’ vidiš kaj si napravil? Pogledaj Mauritanca...” Bacim ja glavu kroz prozor, a on u čudu gleda bocu... Naime, voda se u njoj zaledila, a on nikada prije toga nije vidio led... Ispričao sam mu se i umjesto zaleđene boce vode dao mu drugu, odleđenu... – prepričava Fila svoje doživljaje. Taj dan na kraju ture dijelili su humanitarnu pomoć, lijekove.
Prati ih svuda
– Vidio sam da naš Mauritanac ima problema s nogama, da su mu natečene, pa sam mu dao kremu. Jedan je vojnik odmah potrčao prema njemu. Trebao si vidjeti tu scenu. Ja si mislim kaj se sada događa, a vojnik jadnom čovjeku uzima kremu iz ruke i objašnjava mu da njome treba namazati noge, da je nikako ne pokušava jesti – malo zamišljenim pogledom pričao je o tom iskustvu Fila koji sa svojim suputnicima, a ove godine partner na putu mu je Ivan Ico Rako, vozi u timu Mylife4kids. Od relija 2016. Fila i Stanek imaju novog, pridruženog člana ekipe. Riječ je o Čileancu. Ime mu je Jaime Gaete Costabal. Dečki su na njega naletjeli u Barceloni kada su išli u Afriku. I Jaime je tada otišao s njima na put. Otad ih prati na svakom reliju.
Oluja skidala boju s auta
No nije sve tako jednostavno i bezbrižno kako bi se na prvu moglo činiti. Opasnosti vrebaju odasvud i ono što se čini jednostavnim u sekundi se može pretvoriti u noćnu moru i pravu kalvariju.
– Na plaži u Mauritaniji 2015. pukla su nam četiri od pet vijaka na kotaču. Na plaži imaš malu vremensku “rupu” kada se može voziti jer dolazi plima i potopi apsolutno sve. Jedva smo se tada uspjeli dovući do kampa. Onda nam je iduće godine, opet na plaži u Mauritaniji, za auto zapela ribarska mreža. Cijela se zapetljala. I nije to neka mala mreža, nego prava grdosija. Cijelo selo došlo nam je pomoći da se iz nje ispetljamo, a jadni ribar cijelo je vrijeme plakao jer je mislio da je ostao bez mreže i izvora jedine kakve takve zarade za život. Srećom, sve je dobro završilo. Uhvatila nas je jednom prilikom i pješčana oluja. E, to je bilo opasno. Skidala je boju s auta. A koliko smo se puta izgubili više i ne brojim – objašnjava Fila svoj pogled na te avanture. Najgore iskustvo imao je 2018. kada su u Francuskoj, na putu u Afriku, “pokupili” 20 metara ograde na autocesti. Četiri dana su se zbog toga zadržali u Marseilleu.
– Popravili smo nekako auto, stigla nam je ekipa majstora iz Sesveta. Krenuli smo dalje i sustigli ostale sudionike relija u Mauritaniji te na kraju ipak došli do cilja, ali trebaš znati da je svaki mehaničar na putu od Maroka do Gambije bio naš. Jednom smo popravljali auto ispod baobaba... – priča Fila smijući se iz sveg srca dok se Marokanci, u istom onom kafiću s početka priče, okreću u njegovu smjeru.
Što se tiče naše priče, tim Just Walk Away, koji čine Mario Dakić, autor ovih redaka Marin Penavić i njegov brat Mirko Penavić, potegnuo je do Afrike također kopnenim putem preko Europe u starom Kadettu iz 1984. Zakuhao je malo u Španjolskoj, ali to je bila naša, ljudska pogreška jer smo ga previše “razvukli”. Dio te ture, supermaratona do Marrakecha, vozili smo neprekidno 36 sati, mijenjajući se za volanom. Kada smo jednom stupili na afričko tlo, odlučili smo se za pouzdanu autocestu kako bismo malo uštedjeli na vremenu i poštedjeli našeg limenog ljubimca neke veće muke. Unatoč svim našim naporima da budemo blagi prema autu, organizatori relija Budimpešta - Bamako potrudili su se da nakon glavnog grada Maroka prođemo pravi mali pakao. Naime, rute završavaju u kampovima. A jedan od njih podigli su u Sahari 50 kilometara od najbliže ceste. Naš tim krenuo je prema cilju hrabro, može se reći i pomalo nadobudno. Kamenje oštro kao britva, putovi neravni, s jarcima i, to se mora naglasiti nekoliko puta, kamenjem koje je oštro poput mača kralja Arthura.
Poput mrtvačkih kola
Nismo uspjeli doći do samog kampa. Morali smo taj dan podići bijelu zastavu oko 15 kilometara prije cilja. Ali, moramo priznati, naše gume Continental takav su teren odlično podnijele. S još nekoliko momčadi koje su također odustale zbog zahtjevnog terena, napravili smo improvizirani kamp negdje usred pustinje. Kada smo već podigli kamp, organizirali smo i zavidan tulum. Nekoliko Mađara, Čeha, jedan Južnoafrikanac, Nizozemac, Slovakinja i, naravno, mi Hrvati iz prtljažnika smo izvukli sve zalihe piva, vina i žestice da uspješno proslavimo “neuspjeh”. Naime, reli Budimpešta – Bamako ima nekoliko kategorija, a naša kategorija Spirit podrazumijeva da je auto stara krama kojom je gotovo nemoguće doći do cilja. Organizatori žele da se u toj kategoriji voze auti stariji od 30 godina ili neki koji jednostavno zaslužuju da budu u toj kategoriji, poput mrtvačkih ili vatrogasnih kola i slično.
E, baš zato nismo mogli završiti prvu ozbiljniju dionicu u Maroku. Jer, jedno je po takvom terenu voziti se u terencu koji ima pogon na sva četiri kotača i dodatno je pripremljen za takav teren, a posve drugo u autu starijem od 30 godina. Ipak, uspjeli smo prijeći Atlas, spustiti se u Saharu, a trenutačno smo upravo ušli u Zapadnu Saharu. Više i ne brojimo koliko smo puta zapeli u pijesku. Ali svaki put netko od “veće braće” s relija, ekipe koja ima terence, ponudio bi se da nas izvuče ili bi se, ako ništa drugo, u blizini našle dodatne četiri ruke za poguranac. Nakon Zapadne Sahare čekaju nas Mauritanija, Senegal, Gvineja i Sijera Leone gdje je cilj u Freetownu 16. veljače. Cijelim putem dijelimo humanitarnu pomoć. Avanturu nastavljaju tri automobila i tri motocikla iz Hrvatske. Dosad je nekoliko timova bilo prisiljeno odustati od nastavka puta, a jedan je od njih, nažalost, i tim iz Hrvatske kojem se u Italiji pokvario automobil.
Da nisam bio tamo, ne bih razumio u čemu ovi pričaju. Ovako, (jer sam bio, u tri navrata, poslovno) ne razumijem što im ovo treba?! Osim možda potreba za avanturom , promocijom, popularnošću i ako i je tako, ok, njihova stvar. Humanitarni razlozi?! Svašta. Tko je bio tamo na tim prostorima shvatit će o čemu govorim. Tamo normalan" ide samo "ako mora". A one floskule "tko se Sahare najede i Nila napije" uvijek se želi vratiti i vraća. Nikada se nisam želio vratiti, ali eto zbog posla dva puta sam morao. Danas više ne "bi morao" jer mi "nije sila"...