Inače zaista nisam nasilan, ali evo ovim putem službeno obećavam probleme onom magarcu koji je izmislio uzrečicu ‘što južnije to tužnije’. Gdje je taj čovjek bio i na osnovi čega je donio takav zaključak, ma zapravo me uopće ne zanima. Prvo kroz šake, pa tek onda možda priča. Bedak jedan.
Otišao sam iz Dubrovnika i došao 20-ak kilometara južnije u Cavtat. Sjeo i naručio bevandu. Jednu za kraj.
Nakon mjesec i pol dana na cesti, u gliseru, na trajektu, ‘na noge’ i biciklom, motorom i skuterom, došao sam do kraja. Krenuo sam u Umagu, obišao cijelu obalu plus najvažnije otoke i evo završio na samom jugu. Zbrajajući u svojim mislima sve doživljaje po putu, a neke bome i oduzimajući prvenstveno radi mentalne higijene, sada dok ovo pišem zapravo shvaćam da je dobro što sam krenuo od sjevera prema jugu, a ne obrnuto. Cavtat mi je na ovaj način došao kao lijek. Bombon za kraj.
Sretna jahta
‘Lucky me’, osjećaj je u srcu i jahturina privezana za rivu, točno ispred bara u kojem su mi poslužili spomenutu bevandu.
Ovog dana u Cavtatu ona nije jedina iz kategorije prespektakularnih. Pored nje na vezu je ‘Kai’ koju sam vidio i u Hvaru. Zatim ‘White Rose of Drachs’. Na svakoj zastava neke porezne oaze. Usred ovog ludila i mala, samo 20 metara dugačka jedrilica, ‘Sundara’ registrirana na Bikiniju. Zašto sve ovo nabrajam? Pa zato što je Cavtat posljednjih godina prepoznat kao malo mjesto za veliki mir najvećih faca. Za razliku od Dubrovnika ili Hvara gdje ih novinari natjeravaju kao vrag grešnu dušu, ovi ljudi u Cavtatu pronalaze davno izgubljenu ležernost. “Neš ti”, najčešći je komentar lokalaca kada vide lica onih koje su do sada imali priliku gledati samo na televizijskim ekranima. Što južnije to sigurnije. To bi bila preciznija krilatica koja bi bila kadra opisati posljednji grad na obali koja se prilično blizu počinje nazivati crnogorskom, a ne više našom. I zapravo potpuno razumijem ležernost ljudi koji hodaju cavtatskim ulicama. Zaljev okružen fascinantnom šumom borova i pinija, tirkizno more, spokoj i žega. Nikome se ne da okrenuti ni za kim. Oni hoteli oko grada zapravo nikoga ozbiljnije i ne zanimaju. Tek možda red restorana i kafića uz rivu, mjesta ozbiljno jeftinija od sličnih u susjednom Dubrovniku.
Drago mi je opet vidjeti gomile Španjolaca koji ljetuju ovdje, puno Francuza. Opet i Japance.
Ne radim razliku među ljudima na temelju nacije, ali si ne mogu pomoći kada pronađem mjesto poput ovoga i vidim da je ono uspjelo privući goste iz zemalja koje su svoj turizam razvile puno temeljitije od nas samih. Ovo stoga shvaćam kao priznanje i potvrdu da se u Hrvatskoj i dalje može uživati u ugođaju istinskog Mediterana. Zato namjerno ne spominjem poznati ovdašnji hotel s pet zvjezdica Croatia jer je moj izbor u Cavtatu isključivo neki mali apartman u staroj kamenoj jezgri mjesta, kad već ne mogu doploviti svojom jahtom jer je nemam.
Privatni mauzolej
Što god od navedenog bila realnost čovjeka koji je ovdje doputovao, sve što slijedi zapravo su obvezni elementi boravka u Cavtatu. Dakle, ovdje se naprosto mora pogledati kuću-muzej, atelijer i galeriju umjetnina jednog od najvećih hrvatskih slikara Vlahe Bukovca. Zatim gradsko groblje jer je na njemu Ivan Meštrović za obitelj Račić stvorio jedan od ljepših privatnih mauzoleja vjerojatno na cijelom svijetu. Palače i kuće, crkve i samostan, zbirka umjetnina Baltazara Bogišića, pinakoteka crkve sv. Nikole, koliko toga na malom prostoru.
Jasno, bilo bi krajnje nepravedno ne preporučiti i odlazak u neko od konavoskih sela u zaleđu, pritom kupiti kakav rad mjesnih starica ili barem kušati bokun domaćeg vina. Mnogi koji to naprave zapravo odmah i izgube interes za boravkom na moru. Uostalom, i američki diplomat William Montgomery svojedobno je svoju vilu u Cavtatu prodao kako bi se preselio u mjesto Popovići u zaleđu.
No, evo mene opet kako sjedim ovdje uz more i uz bevandu razmišljam o Cavtatu, moru, zapravo našoj cijeloj obali. Zapravo uživam u spoznaji svega ovoga što imamo. Pišući ovu patrolu vodio sam se isključivo vlastitim osjećajima te zapažanjima stranaca. I na kraju sam shvatio. Većina njih ovo naše more i obalu voli više nego mi sami. Nije mi to drago čuti, ali onda se opet za kraj lovim kako razmišljam o tome da je hrvatski ministar turizma rodom iz Bjelovara. O, dragi i mili Bože, pa što je to s nama?
Cavtat je raj na zemlji gdje piješ kavu toćajući noge u moru za razliku od Dubrovnika gdje ne postoji bar uz more, a još te oderu.