Kupiti kameru, bio je to njegov san pa se, da bi ga ostvario, ukrcao na kruzer i pet godina "tukao" mora svijeta, isprva kao fotograf, kasnije kao menadžer ostalim fotografima na valovima. Prvu je godinu plovio sam, sljedeće četiri uz njega je bila Rafaely koju je tijekom plovidbe i upoznao. Dovodio je Bruno Dadić svoju Brazilku iz grada s gotovo tri milijuna stanovnika u rodni Sisak. I njoj se njegov grad na prvu svidio. Ponajviše su joj se dopali zelenilo, igrališta za djecu i – sigurnost.
U Brazil samo turistički
– Ovako kako sada držim kameru na stolu i mobitel u ruci u Brazilu ne bih mogao jer je velika šansa da bih ostao bez njih. I ta se sigurnost, odnosno činjenica da se možeš normalno kretati ulicama bez straha da će te itko napasti, jako svidjela Rafaely. Naravno, dopale su joj se i druge stvari, divila se ljepoti pa je na neki način i meni skrenula pozornost jer ne vidiš baš uvijek sve ono što imaš. Kad smo kasnije dolazili, uvijek je govorila da javim tati da napravi sarmu. Brzo je naučila da je još bolja kad dan odstoji – smije se Bruno.
Prije dvije i pol godine Rafaely i on postali su roditelji Matije Rafaela, a stanuju na četvrtom katu u središtu Siska i u potrazi su za kućom u gradu. On je otvorio fotografski obrt One dream, ona od doma radi kao korisnička podrška mobilnog operatera za talijansko tržište, a sin ide u vrtić. Počela bi Rafaely i prije raditi – sa znanjem portugalskog, talijanskog, španjolskog, francuskog i hrvatskog jezika već bi se za nju našlo nešto – ali nisu imali kamo s dječakom jer u samom Sisku Bruno više nikoga od bliže obitelji nema. Kada su tražili mjesto u vrtiću, odgovor je bio da mama mora biti zaposlena da bi ga dobili, a oni nisu mogli drukčije nego najprije naći rješenje za dijete koje se pronašlo kada se otvorio privatni vrtić.
Možda je to malo, no kasnije je još i više potres bio poljuljao njihove planove za ostanak, pogotovo zbog toga što je, kad se on zbio, Bruno još bio zaposlen u Svetoj Nedjelji, a Rafaely sama u stanu sa sinom. Nije mogao dobiti ni nju ni ikog drugog na telefon sve dok nije dojurio do središta grada:
– Šef me odmah pustio da idem kući, jurio sam ko lud, još su na snazi bile propusnice i našao se netko revan da ih u tom ludilu kontrolira pa sam htio probiti rampu jer pojma nisam imao što mi je sa ženom i djetetom. Kad sam gotovo pred našom zgradom dobio Rafaely, ona je plakala. Pitao sam je gdje nam je sin, a ona je govorila da je pao ormar u sobi. Jedva se uspjela pribrati i reći da je on na sigurnom, kod susjeda u autu – prisjeća se Bruno.
Danas je slika njihova života ipak drukčija te on i njegova Brazilka nemaju namjeru otići iz Siska, oboje sad ovdje i rade, a u Brazil će kad budu uspjeli, turistički:
– Prednost je života u manjem gradu to što ti je sve nadohvat ruke. Ljudi u Sisku imaju i tu jednu toplinu, kod nas je kultura vozača na zavidnoj razini i mi poštujemo to da pješak ima prednost. Zaželimo se velikog grada, Zagreb nam uistinu nije daleko. Imamo i mi trgovačke centre, ali i male obrtnike, plac, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, u našoj je županiji, u Novskoj, gaming industrija... U županiji ima stanovnika iz raznih krajeva svijeta. A što se tiče života u Hrvatskoj, mislim da imamo dobre škole i da se to vidi jer naši učenici osvajaju priznanja diljem svijeta. Dok sam bio na kruzeru, shvatio sam i koliko je dobro što smo u EU pa, na primjer, nemamo roaming unutar zemalja članica, a ako i poželimo otići raditi negdje u inozemstvo, vrata Unije su nam otvorena – govori Bruno dok uz Kupu prolazimo pokraj jednog od omiljenih mjesta za fotografiranje u gradu – Matoša na klupi – i parka koji se bio uređivao za Sajam cvijeća.
Popis mjesta za posjetu
Zastajemo zatim uz spomenik na šetnici na kojem je u hodu slikar Slavo Stigler, jedan od vodećih hrvatskih akvarelista i animalista. Ovaj je Siščanin u svome gradu koji mu je bio vječitom inspiracijom doživio uistinu poznu dob, 103 godine.
Uz Kupu se voli prošetati i obitelj Dabić. Na neka je lijepa mjesta u županiji Bruno svoju Rafaely vodio, druga će obići pa su se na popisu mjesta koja su posjetili, ili će to tek učiniti, nalaze Lonjsko polje, parkovi prirode, Hrvatska Kostajnica s magičnom rijekom Unom, dvorci Frankopana, moslavačke vinarije... Spremio je on popis i za ostatak Hrvatske, ali najprije će s Rafaely i Matijom Rafaelom istražiti svoj kraj. Dok u njegov život nije uplovila Brazilka, nije ni shvaćao koliko je lijep.
Ovdje dotičete Moslavinu, Posavinu, Slavoniju, Pounje, Pokuplje, Turopolje, Banovinu i Kordun
– Naša je županija vrijedna dolaska, ovdje dotičete Moslavinu, Posavinu, Pounje, Slavoniju, Pokuplje, Turopolje, Banovinu i Kordun – kaže direktorica Turističke zajednice sisačko-moslavačke županije Ingrid Padjen Đurić.
Dodaje kako su i duga urbana tradicija i izvanredan smještaj na dodiru rijeka Save, Kupe i Odre učinili Sisak vrlo važnim gradom u povijesti Hrvata, a on je ujedno polazna točka za obilazak parka prirode Lonjsko polje.
– Moslavina je poznati vinogradarski kraj, Pounje vas privlači miljokazima Hrvatske Kostajnice, starim kaštelom Zrinskih, brdom Djed s čuvenim izletištem, a pod obroncima slikovitih brežuljaka smjestilo se atraktivno i europski poznato termalno kupalište i lječilište Topusko – navodi direktorica spomenuvši još i brojne manifestacije koje se odvijaju tijekom godine, poput Lipovljanskih susreta, najveće manifestacije kulture, jezika i stvaralaštva nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Moj kraj, moja uspomena, moja budućnost”
”Moj kraj, moja uspomena, moja budućnost” slogan je multimedijalnog projekta Večernjeg lista Moja.hr, u kojem mladi ljudi iz svih 20 županija te Grada Zagreba jednominutnim videom predstavljaju svoj kraj kroz autorske priče – životne, duhovite, svakodnevne... Mladi na originalan i kreativan način trebaju ispričati zašto vole kraj u kojem žive i pokazati – evo zašto je moje mjesto moje. Ideja je potaknuti ih da se ne natječu brojevima i statističkim podacima, već ljepotom, kreativnošću i emocijom. Autor je ovog projekta, koji podržavaju Ministarstvo turizma i sporta te Hrvatska turistička zajednica, a partner mu je Hrvatska radiotelevizija, scenarist Alen Đurica.