Prehrambena industrija u proteklim se godinama snažno mijenja, u skladu s promjenama životnog stila, demografskim promjenama i promjenama prehrambenih navika. Promjene se s jedne strane odvijaju u smjeru "komoditizacije" proizvoda i snižavanja cijena, te s druge strane u smjeru razvoja novih proizvoda s visokom dodanom vrijednošću. Ciklus razvoja novog proizvoda prije 10-ak godina prosječno je trajao više od 2 godine, danas u prosjeku 6 mjeseci. Slijedeći trendove konzumiranja hrane "izvan kuće", proizvođači hrane sve više razvijaju prethodno pripremljene proizvode (ready-to-eat) i proizvode koje je moguće brzo pripremiti (ready-to-cook)- kaže ekonomski analitičar Damir Novotny te nadodaje da nutricionistički i zdravstveni trendovi usmjeravaju proizvođače hrane prema tzv. funkcionalnim proizvodima i proizvodima koji kombiniraju nutricionistička i farmaceutska obilježja. Zbog toga u mnogim segmentima proizvodnje hrane dolazi do integracije prehrambene i farmaceutske proizvodnje. Maloprodajni lanci sve više diktiraju trendove, povećana je konkurencija i proizvodi postaju sve kvalitetniji.
Kako možemo opisati modernog kupca hrane, koja su njegova očekivanja? U čemu se razlikuje od tradicionalnog kupca?
Suvremeni kupac hrane je, zahvaljujući internetu i drugim komunikacijskim tehnologijama, informiraniji, ne može ga se više prevariti marketinškim kampanjama, cijeni vrijeme i osjetljiv je na kvalitetu prehrambenih proizvoda. Suvremenim potrošačima tradicionalni "brendovi" prehrambenih proizvoda nisu presudni u procesu donošenja odluka o kupnji. Oni su postali "oskudni s raspoloživim vremenom, ali i spremniji potrošiti više na hranu" (time poor / cash rich)
Na koji način i koliko danas industrija "formira okuse i potrebe" kupaca hrane?
Nove procesne tehnologije zapravo diktiraju trendove; novi proizvodi prehrambene industrije u velikoj su mjeri posljedica prehrambeno-tehnološkog razvoja. Prehrambena industrija, kao i mnoge druge industrijske grane, u biti slijedi trendove u razvoju potreba suvremenih potrošača i odgovara na njihove rastuće zahtjeve, a ne suprotno. Rastući zahtjevi suvremenih potrošača su u skladu s Maslowljevom piramidom potreba, koja ukazuje na to da se potrebe potrošača razvijaju u skladu s rastom blagostanja. Najbolji primjer koji može potvrditi ovu tezu jest rast potražnje za hranom s tržišta Kine. Današnji kineski potrošači sve više traže skupe proizvode prehrambene industrije iz EU, poput sireva, čokolade, vina i drugih prehrambenih proizvoda s viskom dodanom vrijednošću.
Hoće li opstati mali proizvođači hrane ili će svu proizvodnju preuzeti veliki igrači?
Trendovi u sektoru hrane u EU pokazuju da mali proizvođači ne samo da mogu opstati, nego se mogu ubrzano razvijati. Glavna pretpostavka za opstanak malih i srednjih proizvođača njihova je sposobnost za razvoj proizvoda s visokom dodanom vrijednošću i tzv. artizanskih (manufakturnih) proizvoda koji se diferenciraju od masovnih industrijskih proizvoda koji dolaze s velikih tržišta.
Kakvo je stanje s prehrambenim industrijom u Hrvatskoj? Koliko smo samodostatni, koliko hrane uvozimo i gdje je naša šansa?
Sektor proizvodnje hrane tradicionalno je jedan od najvažnijih industrijskih sektora. Za razliku od sektora prerade metala, kože, drva ili tekstilne industrije, većina poduzeća iz ovog sektora uspješno je preživjela tranziciju. Međutim, zbog dugogodišnje politike zaštite domaće prehrambene industrije, odnosno politike visokih zaštitnih carina koje su vodile hrvatske vlade do ulaska u EU, poduzeća iz prehrambenog sektora nisu dovoljno razvijala nove proizvode koji bi mogli biti konkurentni na međunarodnom tržištu. Domaća potražnja za hranom je zbog turističke potrošnje vrlo visoka. Ovako visoku potražnju domaća poljoprivredno-prerađivačka industrija ne može, nažalost, ni po količini niti po strukturi, ni približno zadovoljiti. Hrvatska uvozi prehrambenih proizvoda u vrijednosti od oko 2 milijarde američkih dolara godišnje. Osim proizvodnje jaja, u svim drugim segmentima poljoprivredno-prerađivačke proizvodnje Hrvatska nije samodostatna. Glavna šansa za domaću prehrambenu industriju svakako je veliko EU tržište. Međutim, hrvatska poduzeća moraju pronaći svoje "niše", odnosno ponuditi ovom velikom tržištu samo proizvode s visokom dodanom vrijednošću. Jeftinije masovne prehrambene proizvode europskom tržištu već nude poljoprivredno-prehrambeni sektori u Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, iz zemalja članica EU koje raspolažu velikim poljoprivrednim resursima i koje su u proteklim godinama u ovaj sektor usmjeravale ulaganja privatnih ulagača iz EU.
Je li hrana ključan resurs budućnosti i kolika je opasnost manipuliranja njome?
Hrana je važan resurs, ali se ne bi moglo reći da je presudan. Možemo reći da za hranu važi paradoks dijamanta; hrana (i voda) je važna dok se ne zadovolji glad (i žeđ), nakon toga postaje bezvrijedna. U tom smislu je moguće samo ograničeno manipulirati hranom, jednako kao što je moguće samo ograničeno manipulirati naftom ili zlatom.
>>Mimica: Trebamo vratiti povjerenje potrošača u tržište
