Hrvatskoj je 2015. godine od raka umrlo 14.012 ljudi. Taj podatak iznio je ovih dana u svom godišnjem izvještaju Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Podatak da je u godinu dana rak usmrtio cijeli jedan grad veličine Rovinja u javnosti je prošao nezapaženo, tek kao dio neke svakodnevne statistike.
Isti izvještaj kaže i da su u toj godini otkrivena 22.503 novooboljela, dakle da je svakog kalendarskog dana više od 60 ljudi dobilo dijagnozu da boluje od raka. Valja napomenuti da su to novi, posljednji podaci o epidemiologiji raka kod nas te da na razini zemalja EU isti izvještaj još nije dovršen pa se i dalje koriste podaci za 2014. godinu. Ipak, u takvoj usporedbi Hrvatska je, uz Mađarsku, zemlja s najviše umrlih od bolesti raka među članicama EU28. Ali i zemlja u kojoj broj umrlih i dalje – raste. Raste i broj oboljelih, štoviše kad se usporede podaci iz izvještaja proteklih godina, kontinuirano još od 90-ih svake godine imamo sve više ljudi koji obolijevaju od raka i sve više njih koji od te bolesti umru.
Takva bi vijest desetljeće prije “rušila naslovnice”, pisalo bi se i govorilo o epidemiji, analizirali mogući uzroci te dio ove porazne statistike pripisao i naprosto boljoj dijagnostici zbog koje se rak detektira češće, ali u ranijim fazama. Na “strani umrlih” pak takvi crni podaci dijelom su se pravdali dvojbenom kvalitetom nacionalnog Registra za rak.
Nedavno je, recimo, administracija uvela kontrolu tih podataka s obzirom na to da su primijetili kako pod umrle od raka evidentiramo sve osobe koje su ikada imale tu bolest u zdravstvenom kartonu, što nužno ne znači da su od nje u konačnici i umrli. Ta je revizija u tijeku i neće se ići više godina unatrag. Iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pak za posljednje brojke ogradili su se pozivanjem na novu metodologiju prikupljanja podataka, zbog čega je mogući poneki porast u broju oboljelih i umrlih. Sve skupa ponovno ipak govori da, osim strategijom za suzbijanje ovih bolesti, mi očito ne raspolažemo još uvijek ni vjerodostojnim podacima na temelju kojih bismo pak trebali i donijeti istu tu strategiju...
S vremenom su se pak proširili nacionalni preventivni programi, godinama se govori o njihovu (ne)uspjehu pa su donesene i smjernice kako osigurati kvalitetu tih probira, usvojena je i Rezolucija o zloćudnim tumorima, no podaci nam pokazuju da to očito nije dovoljno. Nakon usvajanja spomenute rezolucije obvezali smo se na donošenje Nacionalnog plana za borbu protiv raka, dokumenta koji će propisati na koji će se način pristupati tim bolestima, kako će ih se i gdje točno liječiti, a sve dakako radi zaustavljanja ovakvog trenda. Rezolucija je usvojena 2009. godine, no nacionalni plan još nije donesen.
Model “svi liječe sve”
– Svakako da su čimbenici starenja stanovništva, bolja dijagnostika i povećana vjerojatnost većeg broja otkrivenih slučajeva oboljelih od malignih bolesti jedan od uzroka povećanja broja novootkrivenih oboljelih. Međutim, kako se pomalo spušta dob novooboljelih osoba, ipak bismo trebali u obzir uzeti okolišne faktore, način života i zdravstvene navike, uvjete na radnim mjestima. S obzirom na to da, osim na Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke, koji ima odaziv od 60 posto, koji još nije zadovoljavajući, ali je znatno bolji od odaziva na ostala dva Nacionalna programa, za rak cerviksa i rak kolona, jedan od uzroka visoke smrtnosti jest i kasno otkrivanje bolesti, kada je više nije moguće liječiti.
Svemu navedenom pridonosi i to što još nemamo definiranu onkološku mrežu ustanova, postupnike dijagnostike i liječenja, u programe probira nisu uključeni liječnici obiteljske medicine, što bi znatno moglo pridonijeti odazivu građana na preventivne preglede, ali i činjenica da liječenje malignih bolesti nije jednako čak ni unutar jedne zdravstvene ustanove, a o nacionalnom standardu onkološkog liječenja ne možemo ni govoriti. Još jedan od problema, kada govorimo o statistici oboljelih i umrlih od raka u Hrvatskoj je da nemamo relevantne podatke o ishodima liječenja i petogodišnjem preživljenju na nacionalnoj razini, broj oboljelih od metastatskog raka se samo procjenjuje, a upitan je i broj smrti od malignih bolesti jer se u Registru za rak svi koji su nekad bili oboljeli od raka bez obzira na uzrok smrti bilježe kao umrli od maligne bolesti – govori Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu ističući da je zbog svega navedenog hitno potrebno uvođenje kvalitetnog Registra za rak koji bi bilježio incidenciju, ishode liječenja, preživljenje i realnu smrtnost od raka u nas pa da na temelju tih točnih i kvalitetnih podataka konačno počnemo planirati cijelu onkološku skrb – od prevencije, dijagnostike, liječenja pa do palijativne skrbi tih pacijenata.
Sve to što nabraja i Belina trebao bi sadržavati Nacionalni plan. U sedam godina od usvajanja Rezolucije o zloćudnim bolestima nije se dogodilo, međutim, ništa po tom pitanju. Tek je u posljednjih godinu, dvije dana osnovano povjerenstvo za njegovu izradu, imenovano je 20 radnih skupina koje trebaju izraditi njegove pojedine dijelove, a kako najavljuje Belina, u tijeku je prikupljanje prijedloga, primjedaba i dopuna pojedinih poglavlja tog plana.
– Nacionalni plan trebao bi donijeti okvir za izradu i provođenje akcijskih planova koji bi se odvijali u fazama te okvir za praćenje zdravstveno-ekonomske učinkovitosti njegova provođenja. Nacionalni plan za borbu protiv zloćudnih bolesti trebao bi definirati onkološku mrežu ustanova, funkcioniranje i suradnju multidisciplinarnih timova, programe primarne i sekundarne prevencije zloćudnih bolesti, vođenje Registra za rak i baza podataka te garantirati jednako i jednakopravnu dostupnost mjera prevencije, dijagnostičkih postupaka, liječenja i palijativne skrbi za sve građane Hrvatske na cijelom njenom teritoriju – opisuje predsjednik KUZ-a.
Iz ladice je, kako smo već naveli, 2016. godine ovaj plan kao temu izvukla dr. Ines Strenja Linić, predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, koja je tada za stol okupila sve koji moraju biti uključeni u taj plan. Ponovljeno je i utanačeno da taj dokument mora značiti, objasnit će dr. Strenja Linić, uvođenje multidisciplinarnosti, poboljšanje organizacije onkoloških institucija i njihovo osnaživanje, ali ponajprije ulaganje u primarnu i sekundarnu prevenciju i ulaganje u znanje, u dijagnostiku i uvođenje inovativnih vrsta liječenja poput imunoterapije, osiguranje kontinuirane kontrole kvalitete svih aspekata onkološkog liječenja i uvođenje informatizacije kliničkih baza podataka o oboljelima.
– Na žalost, ni nakon dvije godine te prema mojim saznanjima i nekim promjenama u članovima Povjerenstva koje je bilo zaduženo za izradu do sada nije ugledao svjetlo dana. I to je razlog što sam ponovno planirala sazvati tematsku sjednicu saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku na istu temu jer se sve ovo mora pokrenuti s mrtve točke. Napominjem da je pri kraju izrada Nacionalnog plana za borbu protiv moždanog udara čija je izrada počela prije pola godine te da do sada već imamo Nacionalni plan za borbu protiv šećerne bolesti, Nacionalni plan za borbu protiv rijetkih bolesti i Nacionalni plan za borbu protiv droge. U svijetu ih je doneseno 177, u EU je doneseno 35 nacionalnih planova za borbu protiv zloćudnih bolesti, dok na području južnoga dijela Europe jedino još Hrvatska, uz Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, to nije učinila. Za donošenje Nacionalnog plana potrebna je politička odluka, odnosna odluka ministra zdravstva – objašnjava dr. Strenja Linić navodeći da je taj plan prvi korak za suočavanje i rješavanje problema malignih bolesti i da je nužna njegova žurna izrada.
Dotad će na terenu i dalje biti situacija da “svi liječe sve” – izraz je to koji liječnici često koriste i kojim štoviše apostrofiraju aktualni apsurd. Iz istog je razloga jasno i da je skrb onkoloških bolesnika, od dijagnostike pa do liječenja, u Hrvatskoj na različitim razinama. Pacijent koji boluje od raka u Hrvatskoj jednostavno nema svuda jednaku šansu. Stoga se često može po toj temi čuti kako “svi idu u Zagreb”.
Nužna onkološka mreža
– Problemi su u rascjepkanosti ustanova za liječenje od malignih bolesti, u tome „što se svuda sve liječi“ jer nema jasno definirane onkološke mreže, odnosno specijaliziranih centara za liječenje. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će se broj oboljelih od raka povećati s 14 milijuna u 2012. godini na 24 milijuna u 2035. godini, a broj umrlih od raka s 8,2 milijuna na 13 milijuna godišnje. Smatra se da je navedeni porast u velikoj mjeri objašnjiv starenjem stanovništva. U usporedbi s drugim zemljama Europe, Hrvatska je zemlja srednje incidencije i visokog mortaliteta od malignih bolesti. I baš ta visoka smrtnost naš je problem s kojim se moramo suočiti, zbog čega treba donijeti Zakon o provedbi nacionalnih preventivnih programa kojim bi se, među ostalim, i definirali algoritmi i protokoli za adekvatno zbrinjavanje novootkrivenih bolesti. Vrlo je jasno da nas tendencija rasta učestalosti malignih bolesti u Hrvatskoj potiče da zajednički krenemo u provođenje zdravstvene politike koja uključuje i izradu Nacionalnoga plana za borbu protiv zloćudnih bolesti. A to, među ostalim, znači i donijeti političku odluku.
Na Ministarstvu zdravstva je stoga sljedeći korak na koji čekamo već dvije godine. Nacionalni plan treba obuhvatiti definiranje mreže onkoloških ustanova i zdravstvenih djelatnika na razini Hrvatske, informatizaciju kliničkih baza podataka o oboljelima te uvesti multidisciplinarni pristup liječenju, kako u Hrvatskoj treba organizirati ranu dijagnostiku i liječenje oboljelih od zloćudnih bolesti. Dakle, nakon donošenja Plana bit će jasna onkološka mreža jer se mora točno znati tko liječi, gdje liječi i na koji način liječi. A to znači ujedno da imamo jasne dijagnostičko-terapijske postupnike koji podrazumijevaju izradu i redovitu obnovu smjernica, prihvaćanje i ujednačavanje kliničke prakse u svim onkološkim institucijama i izrada smjernica i za liječnike obiteljske medicine koji moraju biti uključeni u borbu protiv raka. Kako u liječenju tako i u primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj prevenciji, jer smo svjesni katastrofalnih podataka o odazivu na preventivne preglede i probire ranog otkrivanja raka. Multidisciplinaran pristup s jasnom izradom i plana i dijagnostike liječenja svakog pojedinog bolesnika – zaključuje predsjednica spomenutog Saborskog odbora.
Evidentno je trenutačna situacija takva da su svi svjesni nedostataka i suglasni u kojem smjeru se moramo početi sustavno suočavati s tim javnozdravstvenim problemom. Pitanje je samo koliko će pacijenti i građani čekati prijedlog rješenja u smislu usuglašenog, definiranog i prihvaćenog Nacionalnog plana. Tek tada slijedi sve ono što će taj program zacrtati, a s time pak i novi problemi jer je jasno da nam za kvalitetnije liječenje nedostaje ulaganja i u lijekove i u opremu, odnosno dijagnostiku.
Valja podsjetiti kako je prof. dr. sc. Eduard Vrdoljak, predsjednik Hrvatskog onkološkog društva, izjavio da nam trenutačno nedostaje 40 posto uređaja za radioterapiju u odnosu na EU zemlje, a zapadne zemlje pak troše i tri puta više na liječenje bolesnice s rakom dojke negoli je to kod nas...
Takvih i sličnih podataka može se čuti na nizu okruglih stolova, diskusija, panela, konferencija, ali potom se ne dogodi – ništa. Štoviše na nedavnoj konferenciji na porazne podatke o smrtnosti od raka debelog crijeva u nas upozorio je i prof. dr. sc. Mario Zovak, ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice pa nam potom uskratio dopuštenje za razgovor na tu temu s čelnim čovjekom Klinike za tumore kao središnje ustanove za liječenje bolesti raka. Osam dana pak iz Ministarstva zdravstva čekali smo odgovor koji je “plan za rak”, što čine s obzirom na posljednje podatke i je li zadan kakav rok za donošenje Nacionalnog plana. Odgovor do zaključenja broja nismo dobili.
Akcije, edukaciju o prevenciji i slično preuzele su zapravo udruge pacijenata koje su postale dominantna adresa za osvještavanje o bolesti raka, za priču o problemima u njezinu liječenju, iskustvima i potrebama pacijenata. Tako se “u hodu” potom onda i rješavaju problemi na koje upozore udruge, odnosno sami pacijenti. Od tih iskustava svaka je priča drukčija, priča o borbi za ozdravljenje, predrasudama s kojima se oboljeli od raka susreću.
Prema anketi Koalicije udruga u zdravstvu deset posto oboljelih od raka izjavilo je da nema nikakvu podršku okoline u svojoj bolesti. Na kraju nitko ne zna niti pita vrate li se i kako ti ljudi vrate na posao, a i od čega te kako žive u međuvremenu? Cijeli taj jedan životni, socijalni dio kako je uopće biti onkološki bolesnik u Hrvatskoj čini jednu sasvim posebnu temu dok je sva koncentracija usmjerena prema onom nužnom dijelu priče, zdravstvenom aspektu odnosno na liječenju. Ali i o tomu se, čini se, govori ponajprije ipak u odgovarajućem, planiranom trenutku, a porast broja oboljelih i daljnji rast broja umrlih od raka u Hrvatskoj izgleda nisu taj odgovarajući trenutak.
Normalno da su rezultati porazni. Rak se liječi načinima starim preko 60 godina a samo unazad 10 godina svako malo nešto novo pronađeno u borbi protiv raka. Šveđanin sa provjerenim i ispitanim lijekom na pacjentima koji su izlječeni 100% još uvijek čeka investitora ili kreditora kako bi započeo proizvodnju. Niti investitora niti kredita niti zanima farmaceutske kuće. Zanimljivo je da mu je potrebno pišljivih 2 milijuna €.