Prošlo je nešto više od mjesec dana otkad su slike bombaškog napada u Ankari punili prostor svjetskih medija.
Ankaru je zavila u crno eksplozija automobila u kojoj je poginulo 28 osoba, a 61 osoba je ranjena. I dok su mnogi oko mene strahovali zbog mog odlaska u Tursku suočeni sa svježim sjećanjima na spomenuti napad koji je ministar pravosuđa Bekir Bozdag okarakterizirao kao teroristički čin, za mene nije bilo ni trunke sumnje da je odlazak u Istanbul sasvim siguran.
Neki bi rekli mazohistički, neki nepromišljeno, a ja bih rekla samo: hedonistički.
Spoj kiča, kaosa i prestiža
Dva sata leta dijeli Zagreb od Istanbula, grada o kojem sam čula mnogo priča prije samog polaska. Sam spomen na Istanbul, s lakoćom bi pokrenuo lavinu savjeta i zabrinutih komentara. Zar se zaista usudiš ići? Nemoj navečer hodati sama ulicama grada, pomno pazi na svoje stvari i ne ostavljaj torbu na stolici ili na podu... Bili su to tek neki od savjeta koji bi me trebali pripremiti na otkrivanje Istanbula u kojem se smjestilo gotovo četiri puta više stanovnika koliko ih broji cijela Hrvatska.
Nepregledan grad, bio je dobar opis s vrha zgrade hotela odakle se pružao veličanstven pogled.
Poslovne obveze nisu mi ostavile tijekom dana vremena za obilazak. Zato sam se, unatoč prethodnim savjetima iz Zagreba da to ne radim, uputila u šetnju i razgledavanje po noći. Grad koji sam danju "upijala" kroz prozor minibusa, navečer je poprimio sasvim drugi oblik. Tijekom dana ceste su biole prepune automobila i gužve su uobičajena slika na istanbulskim prometnicama. Navečer, prepune su ulice ljudi, posebice jedna od najpoznatijih i turistički najposjećenijih je ona u četvrti Taksim, ulica Istikal. Tijekom vikenda tu ulicu posjeti oko 3 milijuna ljudi. Iako sam njome prošetala u četvrtak navečer, nisam imala dojam da ih je i taj dan bilo znatno manje. "Ilica na kvadrat", ono je što mi je prvo palo na pamet kada sam, u pratnji fotografa Igora Nobila, iz jedne sporedne uličice koja me podsjetila na Tkalčićevu, zakoračila u Istikal.
Baš poput zagrebačke Ilice, Istikal je ulica u kojoj i s jedne i druge strane mame razni izlozi dućana, slastičarnica, ali s bitnom razlikom: sva ta prodajna mjesta otvorena su i dugo nakon ponoći. I u nijednom trenu se nisam osjetila ugroženom dok sam koračala tom, najprometnijom ulicom Istanbula, ali ni onim sporednim, ponekad i praznim.
Nakon duže šetnje, sjeli smo u jedan od kafića u sporednoj uličici gdje su lokalci gledali nogometnu utakmicu. Morali smo dobrano istraživati u kojem se kafiću poslužuje alkohol jer u krugu od 200 metara od neke džamije, alkohol je zabranjeno posluživati. A džamija ima poprilično. Nas dvoje sjedili smo u sredini, okruženi Turcima koji su ispijali pivo Efes i gledali u ekran iznad njihovih glava. U Istanbulu smo i moramo probati domaće pivo. Naručili smo oboje po jedno pivo, a račun smo na odlasku platili ukupno 30 turskih lira, oko 70 kuna. Shisu po cijeni od 50 lira smo odbili. Torbu, koju sam tijekom boravka u tom kafiću, stavila na stolicu do sebe, nitko nije ni pogledao.
Laganu večernju šetnju privodili smo kraju i obzirom da metro ne vozi nakon ponoći, potražili smo taksi. To nije nikakav problem. Ima ih na svakom koraku. One taksiste koji su nam nudili vožnju po taksimetru smo odbili i unaprijed se pokušavali dogovoriti za cijenu. Bio je to pametan potez jer bi taksimetrom cijena lako mogla biti znatno veća od one koju smo dogovorili i cjenkanjem još malo spustili. U Istanbulu se možete cjenkati gotovo za sve. Ako niste zadovoljni cijenom kod jednog, odete kod drugog. Iako se čini jednostavno, vještina je tu koju trebate naučiti. Ali nakon prvih nekoliko puta već ste "ušli u štos".
Baklave od 55 slojeva
Osim spoja europskog i azijskog svijeta, kiča s jedne i elegancije i prestiža s druge strane, Istanbul je poznat i po baklavama. U prosjeku, jedna kockica baklave košta oko 10 kuna, kilogram oko 120 kuna. Ali nisu mi bile toliko fine da bi ih nosila kući. Jedna od najstarijih slastičarnica u gradu poznata je po tradicionalnoj recepturi pripreme baklave. Tajna je u tome da se za pripremu ove slastice ne koristi šećer već med i osim punjenja pistacijima ili orasima, njihove blakave čini čak 55 slojeva tankih kora. Za moj ukus, presuho i prehrskavo.
Foto: Linda Draškić
Rakija od anisa bilo je za mene novo iznenađenje. Na pitanje hoću li vode u rakiju odlučno sam kimnula glavom. "Ne miješam rakiju s vodom". Taj stav sam za nekoliko sekundi promijenila. Prvi gutljaj otkrio mi je da će biti nemoguća misija ispiti to naiskap koliko je jaka. Skrušeno i sramežljivo pozvala sam konobara koji nam je servirao rakiju prije početka večere u Radissonu Blu i zamolila za vodu. S osmijehom na licu nalio je vodu do vrha čaše nakon čega je rakija poprimila mliječnu boju. Zanimljivo. Poseban okus koji svakako treba kušati, ali za mene i jedna previše. Čudila sam se sama sebi, kako globetrotter poput mene, koji na putovanjima jede i pije isključivo lokalnu hranu i pića, lagano podiže zid.
Zaredala su se razna jela u nizu koja su nas oduševila. Kroketi punjeni nečim nalik na mljeveno meso, bulgur, meso na posteljici od pirea od patlidžana, nezaobilazna baklava s pistacijima...
Osim po divnim, punim okusima Istanbula, vožnjom brodom po Mramornom moru, čistim ulicama i nevjerojatnom fluidnošću života u kaotičnom okruženju, ovaj me grad "zadužio" da se vratim nanovo i nešto mirnijim tempom otkrijem tajne njegovih ulica, restorana, bazaara... Sve ono na što su me upozoravali u Istanbulu, palo je u drugi plan... U ovom gradu koji ne spava, u svakom sam se trenutku i na svakom koraku osjećala sigurnom!
>>Nakon više od mjesec dana vožnje Večernjakov bloger biciklom po snijegu i ledu osvojio Nordkapp!
Očito si se informirala kod osoba koje nisu nikad bile u Istambulu, a vjerojatni ni izvan svog grada. Takvi su uvijek najpametniji. Bio sam prije nekoliko godina. Krasan grad, pun povijesti. Topkapi, Plava džamija, Aja Sofija, veliki bazar, začinski bazar, palače na Bosporu..... U prometu je gužba i svako malo se čuje da neko trubne (ne onako seljački kao na Balkanu), ali promet teče fluidno. Semafori mahom imaju brojače trajanja tako da i to vjerojatno doprinosi samanjenju nervoze. Dio oko Taksima je kao i svaki europski grad. Niti u jednom trenutku se nisam osjetio na bilo koji neisigurnije nego u nekom od Europskih metropola.