I prije no što smo kročili u nedavno prezentirani Posjetiteljski centar Đurđevački pijesci (službeno otvorenje se tek očekuje) začuli smo zvonki smijeh. A onda smo ugledali veselu družinu s VR naočalama kako se zabavlja u proširenoj stvarnosti. Sedmero mladih maturanti su “škole sa srcem” đurđevačke Gimnazije “Dr. Ivan Kranjčev”. S njima je i Ana Huzjak, profesorica engleskog jezika i voditeljica dramske skupine u školi. Osvojili su put u Strasbourg Maturantica Tina Ferenčić vješta je s kamerom pa objektivom lovi svoje nasmiješene prijatelje.
Tina namjerava upisati studij psihologije u Zagrebu. S još nekoliko učenica iz škole, sudjelovala je na natječaju Europskog parlamenta u kojem su u videu od jedne minute trebali prikazati Europu u svojoj školi i svoju školu u Europi. Osvojili su put u Strasbourg. Ali, bilo je to lani pa iz znanih razloga na njega nisu mogli i otići. Tina je bila i dio tima koji je svojim videom “Ne budi fejk” o životu na društvenim mrežama prošle godine pobijedio na županijskom natjecanju. I u tome je mentorica školarcima bila profesorica Huzjak.
Dok hodamo prema Svemirskom salonu na katu ovoga uistinu fascinantnog multimedijskog centra u kojem se može doznati sve o fenomenu Đurđevačkih pijesaka, Anđelko Lončarić, jedan od učenika koji je radio na videu “Ne budi fejk”, govori nam da će on upisati grafički dizajn. Kamo će ih život odvesti, odnosno hoće li se nakon završetka studija Tina i on vratiti kući, sada je prerano govoriti. Što god bilo, uz njihov će ih Đurđevac uvijek vezati lijepe uspomene:
– Kod nas se svi ljudi na cesti pozdravljaju. Osjećaš da si doma – kažu.
Veronika Čekada upisat će studij rehabilitacije. Ni ona, baš kao ni Paula Fučak koja će na studij fizioterapije, ne zna što će biti kasnije. Ali Lea Vršić, koja namjerava upisati matematiku na PMF-u Zagrebu, ima sve posloženo, doznajemo hodajući prema “Hrvatskoj Sahari”, kako se zove mali zoološki vrt s devama i domaćim životinjama:
– Ja se vraćam u svoj kraj. Bit ću profesorica matematike – odlučno će Lea. Dorijan Karas studirat će sociologiju, Ena Halaček logopediju: – Gdje god budem bila, vraćat ću se kući. Ovdje mi je cijela obitelj, djetinjstvo koje je bilo predivno. Vinogradi, berbe u goricama, runjenje kukuruza, iskapanje krumpira... I uvijek okruženi prijateljima. Eto, tako smo mi u Đurđevcu odrastali – kaže Ena ispred Staroga grada – srednjovjekovne fortifikacijske utvrde ispred koje se svake godine održava Picokijada čiji je vrhunac prikaz napada Turaka na tu utvrdu.
– U jednominutnom videu kojim ćemo se predstaviti u sklopu projekta Moja.hr pokazat ćemo vam razloge zbog kojih se ponosimo svojim gradom i svojom županijom – ističu veseli maturanti. Profesorica Huzjak, koja s učenicima brusi scenarij, kaže da će kamerom “prošetati” i po drugim dijelovima županije – Križevcima, Kalniku... Više od 500 vrsta leptira U gimnaziji u kojoj radi već 15 godina, Ana Huzjak nekoć je bila učenica.
– Na kraju fakulteta isti sam dan dobila dva poziva za posao. Ujutro su me zvali iz Đurđevca, popodne iz Zagreba, ali ja sam već bila prihvatila Đurđevac. I nikada nisam požalila jer je jako lijepo raditi u maloj gimnaziji, sve učenike znam po imenu, poznam ih po karakteru, znam na što mogu računati – kaže profesorica.
Napuštamo školu u kojoj je u osam razrednih odjela nešto više od 160 učenika i vraćamo se do Staroga grada gdje se nalazimo s Marijem Fučekom, direktorom Turističke zajednice Đurđevca. Govori nam on o kulturnoj i prirodnoj baštini i o tome kako ovdje obitava više od 500 vrsta leptira. Kaže i da je hostel u park-šumi Borik, koja je nastala smirivanjem pijeska, spreman, kad epidemiološke mjere to budu dopustile, za održavanje škole u prirodi.
Razgovaramo i o rastućem cikloturizmu i “vinima s peskov” dostupnima na Đurđevačkoj vinskoj cesti. Ulazimo u Muzej Grada Đurđevca gdje nas ravnateljica Edita Janković Hapavel vodi kroz izložbu “Čudesne naprave” posvećenu Leonardu da Vinciju. U muzeju su i djela Ivana Lackovića Croate koji je muzeju darovao više od dvije tisuće svojih slika, skulptura, plakata...
– Za jedan mali grad imamo puno toga – kaže Mario Fuček dok iz interpretacijskog centra Picokijade izlazimo kroz vrata starog u novi grad, onaj u kojem nam je o svom bezbrižnom odrastanju govorilo sedmero đurđevačkih maturanata.
Hrvatska Amazonija je na granici s Mađarskom
Na samoj granici s Mađarskom, u blizini podravskog mjesta Legrada, Mura se ulijeva u Dravu. Zbog ljepote, ali i divljine i teške pristupačnosti, mnogi taj kraj nazivaju hrvatskom Amazonijom. Sam Legrad – danas općinsko središte – nekoć je bio u Međimurju, no kako je Drava mijenjala tok, uspjela ga je “preseliti” u Podravinu. Ovdje se nalazi i poseban ornitološki rezervat Veliki Pažut, a legenda kaže da tu obitava i neukrotiva mitska životinja – dravska neman.
Kalnik jednako vole planinari i paraglajderi
Kalnik vole planinari i paraglajderi, ali i zaljubljenici u sportsko penjanje. Iako se ta planina prostire većim dijelom u Varaždinskoj županiji, njezin je najviši vrh Vranilac u Koprivničkokriževačkoj županiji. Pogled na Prigorje, Podravinu i Zagorje pruža se s dobro očuvanoga staroga grada Velikog Kalnika, utvrde nedaleko od mjesta Kalnika. U vrijeme kralja Sigismunda, čija je žena Barbara Celjska, poznata kao Crna kraljica, često dolazila u ovaj kraj, Veliki Kalnik proglašen je kraljevskom palačom. Svjeveroistočno od Gornje Rijeke ostaci su grada Malog Kalnika.
Hlebine su centar hrvatske naive
Centar hrvatske naivne umjetnosti podravsko je selo Hlebine iz kojeg su poniknuli velikani naive Ivan i Josip Generalić te Franjo Mraz. Galerija naivne umjetnosti Hlebine je u središtu sela, a ispred nje je Park skulptura. U stalnom muzejskom postavu su slike iz donacije Ivana Generalića te slike i skulpture umjetnika hlebinske škole. U prostorima galerije često se održavaju izložbe drugih umjetnika. Uz galeriju, u Hlebinama se nalazi i obiteljsko gospodarstvo Josip Generalić te etnokuća koja prikazuje život tipične podravske seoske obitelji u proteklih stotinjak godina.
Naravno da se pozdravljaju kad Đurđevac broji oko 10000 stanovnika, a većina je rodbinski povezana. Uglavnom su tu ljudi imali jedno ili poneki dvoje djece. Većina radi u javnim ustanovama, bankama i trgovinama. Ozbiljne proizvodnje osim propalog Bilo-Klanika nije nikad bilo, pa je većina odselila u obližnja mjesta Bjelovar Koprivnica, Virovitica a neki su nakon studija ostali u ZG.