Turopoljski štrukli nisu samo slastica, već živi simbol tradicije i kulturnog identiteta Turopolja. Ova delicija, pripremana generacijama, veže se za svečane trenutke poput vjenčanja, blagdana i proštenja, donoseći okus prošlih vremena na stolove današnjih obitelji. Posebnost turopoljskih štrukli ogleda se u njihovoj pripremi – od pažljivo razvučenog tijesta do karakterističnog preljeva od prepečenog vrhnja, čime se ističu u odnosu na druge regionalne varijacije. U sklopu Adventa u Velikoj Gorici organiziraju se radionice učenja izrade turopoljskih štrukli. Posjetitelji imaju priliku naučiti sve tajne ove tradicionalne delicije i prenijeti naučeno na vlastite obiteljske stolove, čime se dodatno jača povezanost s kulturnim nasljeđem Turopolja.
Turopoljski štrukli nisu samo gastronomski specijalitet, već simbol nasljeđa i truda obitelji Belošević iz Buševca, koja već četiri desetljeća održava pekarsku tradiciju. Ivana Belošević, koja je svoj frizerski salon zamijenila pekarom, postala je zaštitni znak očuvanja ove tradicije. Njezina priča govori o ljubavi prema obitelji, nasljeđu i nezamjenjivim vrijednostima koje štrukli predstavljaju za Turopolje. Ivana Belošević iz Buševca, mjesta u srcu Turopolja, primjer je kako obiteljska tradicija, strast i upornost mogu stvoriti priču o uspjehu i očuvanju kulturne baštine. Njezina pekarnica “Cipov” nije samo mjesto gdje se proizvode pekarski proizvodi već i oaza tradicije, okusa i emocija koje podsjećaju na prošla vremena.
Ova poduzetnica odlučila je prije gotovo dva desetljeća zamijeniti posao frizerke pekarstvom, a njezina odluka rezultirala je stvaranjem prepoznatljivog brenda poznatog po turopoljskim štruklima. Ivana je odrasla u obitelji koja je pekarstvo živjela svakodnevno. Njezin otac Ivan Katulić bio je cijenjeni pekar koji je karijeru počeo u renomiranoj zagrebačkoj pekari Klara. No njegova ambicija i ljubav prema poslu potaknuli su ga da 1982. godine otvori vlastitu pekaru u dvorištu obiteljske kuće. Tada je nastao “Cipov”, ime inspirirano narodnim nazivom za kruh. Ivana je od malih nogu bila dio obiteljskog posla, od prvih koraka uz peći na drva do pomaganja u pripremi kruha i peciva.
– Od djetinjstva bila sam povezana s pekarstvom. Otac nas je učio kako se proizvodi kruh, ali i koliko truda, ljubavi i pažnje zahtijeva svaki komad tijesta – prisjeća se Ivana. Uz smijeh dodaje i anegdotu iz djetinjstva. – Jednom se deka, kojom sam se pokrila dok sam spavala u pekari, zapalila od peći. Srećom, tata je bio brz i spasio me na vrijeme. Godine 2003. preuzela je obiteljsku
pekaru zajedno s bratom Goranom. – Frizerstvo i pekarstvo dva su potpuno različita svijeta. Kao frizerka imala sam više slobodnog vremena, ali pekarstvo mi je donijelo osjećaj povezanosti s obiteljskom tradicijom i zajednicom – ističe Ivana.
Prve godine rada bile su izazovne. Radni dani počinjali su u tri ujutro, a završavali kasno navečer. Ipak, ljubav prema poslu i podrška obitelji pomogli su joj da prevlada sve prepreke. – Svako jutro kada osjetim miris svježe pečenog kruha i vidim osmijeh kupaca, znam da sam na pravom mjestu – dodaje Ivana. Jedan od ključnih trenutaka u Ivaninoj karijeri bio je uvođenje turopoljskih štrukli u ponudu pekare.Ideja se rodila 2006. godine, kada je njezin otac predložio da pokušaju napraviti štrukle za lokalnu osnovnu školu. Prvi pokušaji bili su pun pogodak – učitelji, učenici i roditelji bili su oduševljeni.
– Turopoljski štrukli postali su naš zaštitni znak. Počeli smo s klasičnim štruklima sa sirom, ali ubrzo smo proširili ponudu na okuse poput borovnice, višnje, špinata, pa čak i tartufa – kaže Ivana. Danas pekara tjedno proizvodi između 2500 i 3000 štrukli, opskrbljujući škole, restorane i trgovine diljem Zagreba i okolice. Ivana ističe razliku između turopoljskih i zagorskih štrukli, što je često pitanje koje joj postavljaju kupci.
– Osnovna razlika između turopoljskih i zagorskih štrukli leži u načinu pripreme i preljevu. Jedna od razlika je način razvlačenja tijesta. Turopoljski štrukli kuhaju se i prelijevaju tropom, što je prepečeno vrhnje koje im daje karakterističan okus i bogatstvo. Ovaj način pripreme dodaje štruklima dodatnu sočnost i teksturalnu posebnost. Zagorski štrukli, s druge strane, obično se peku u pećnici i nemaju ovaj preljev, što ih čini suhima i hrskavijima u odnosu na turopoljske. Ove razlike odražavaju bogatstvo i specifičnosti
regionalne kuhinje, svaka sa svojim jedinstvenim načinom pripreme i karakteristikama – objašnjava Ivana.
– U svakom slučaju bili zagorski ili turopoljski, štrukli su simbol hrvatske tradicije i osobno ću se truditi da za mog života očuvam te vrijednosti. Ivana nam je otkrila i pozadinu oko imena pekare, jer Buševčani se nerijetko nazivaju i Cipekima. – Zbog očuvanja tradicije izrade štrukli počela sam s radionicama na kojima polaznici mogu naučiti kako napraviti prave domaće turopoljske štrukle. Vrlo sam zadovoljna odazivom i pozitivnim reakcijama polaznika tako da sa sigurnošću mogu reći da će se tradicija izrade štrukli i očuvanja baštine Turopolja nastaviti i dalje – govori Ivana te naglašava kako bez obitelji ne bi uspjela ostvariti sve ovo što je danas.
Brat Goran zadužen je za logistiku i nabavu, a njezina majka Ana pomaže u pripremi tijesta. Sin Jakov, student PMF-a, često uskače u pomoć, osobito tijekom velikih narudžbi. Njezin suprug Kristijan, koji boluje od multiple skleroze, pruža joj moralnu podršku i inspiraciju za svakodnevni rad. – Kristijan mi pokazuje što znači boriti se s izazovima i nikada ne odustajati. Njegova snaga daje mi
motivaciju da svakog dana budem bolja – priznaje Ivana. Iako je pekara Cipov danas prepoznatljiva po kvaliteti i inovativnosti, Ivana ima velike planove. Želi dodatno brendirati svoje proizvode i proširiti tržište, istovremeno ostajući vjerna tradiciji.
– Ne želim samo prodavati štrukle, već ispričati priču o našem kraju, kulturi i ljudima. Hrana je moćan medij – povezuje ljude i čuva uspomene. Moj cilj je očuvati tradiciju i prenijeti je budućim generacijama. Na taj način čuvamo ne samo okuse nego i identitet našeg kraja – zaključuje Ivana, čiji rad pokazuje kako strast i posvećenost mogu transformirati obiteljsku tradiciju u simbol zajednice, inspirirajući druge da cijene i očuvaju svoje kulturno nasljeđe.
