Zna se da su neki novinari spremni skinuti gaće za dobru priču. To se zapravo samo tako kaže. Valjda. No što je sa mnom? Vozim se prema Vrsaru spreman zaista ostati bez njih. Odvezati onu vezicu koju kupaće obično imaju i lagano pustiti da ovaj potpuno krivo odabran komad odjeće, više zbog mog izgleda nego zbog uzorka, a radi kojeg me neke stare pohotnice već danima gledaju kao što je stari Gustav gledao mladog Tadzija u Mannovoj "Smrti u Veneciji", dakle jednostavno kliznu dolje. Do koljena. Pa u zamahu nogom budu odbačene tamo gdje gaće obično i završavaju u Koversadi, najpoznatijem hrvatskom nudističkom kampu.
Ljekovita malvazija
No, otkako su kojekakve afere potresle fotografski svijet, slikati na ovakvim mjestima počelo se smatrati nastranim. Pa odoh dalje u Vrsar, jer on to, ubrzo će se pokazati, zaista i zaslužuje. Da imam para, baš ovdje bih se bacio u šoping. Kupio bih si kućicu u starom dijelu grada, 54 metra iznad mora. Ili?
– Po četvornom metru, ovaj red na vrhu koji gleda prema moru dakle trenutačno košta 5000 eura. Što ćete popiti? Jeste li dobro? Gospodine... – informirao me, ponudio, pa krenuo spašavati od stanja težeg šoka vlasnik lokala "Angelique", prvog gore kraj crkve. Jeste li znali da malvazija "Coronica" ima i neka ljekovita svojstva?
Kada sam se napokon pribrao, sve sam shvatio. Vrsar se od svih naših mjesta najviše približio Provansi. Plus što ima more koje ovdje zaista valja. Kuće su pak ovdje kupili pa ih preuredili Rusi, Englezi, valjda i Amerikanci..., ljudi koji na Jadran ne dolaze napuhavati luftmadrac i lizati dvije vanilije prelivene Čarlijem. I zato se uživljavam i sam. Što ću? Počinjem shvaćati da je Vrsar mjesto samo za finu klijentelu. Hoteli su vrlo dobri. More dolje na gradskoj plaži ugodno, a beach bar "Casanova" uređen je kao da je na Ibizi.
Zastajem na tren na vidikovcu pored kipa anđela. I baš, kao da sam je naručio, nailazi Adela. Pozira mi onakva plava, lijepa i mlada, zagrljena s kamenom. Kao da je model. Kao da sam ja pravi fotograf.
Džamonjina kuća
A poziraju mi gore oko crkve i kuće, stare i crvene, plave. Uličice kroz koje se provlačim. Stolovi izvučeni na ulicu i čaša domaćeg vina na njima. Kava iz koje se još uvijek puši. Visterija i jasmin, oleandar, svježe obojene škure. Umjetnička galerija i dva starca koji pričaju o bitkama vođenim pola stoljeća prije no što su proizvedene sve one jahte dolje u marini. Svejedno im je.
U Vrsaru je počeo i besplatni glazbeni festival Montraker. Rezerviran za znalce, samo za njih. Uostalom, blizu je i Džamonjina kuća koja također privlači finoću. Misli zbrkanih od sve ove ljepote spuštam se dolje uz more. Naručujem kavu. Konobar donosi račun na kojem piše 8 kuna. Eto štete. Ovdje, na ovom mjestu volio bih da piše 80. Vrsar ne treba skidati gaće. Koversada je malo sjevernije.
Petrin suprug je glavni kuhar- francuz. Ma praznik za nepce !