Zabranjivanje političkih stranaka u Turskoj već ima tradiciju. Nakon utemeljenja Ustavnog suda 1962. godine do danas je u Turskoj zabranjeno 26 stranaka, a najspektakularnija je bila zabrana stranke Refah Necmetina Erbakana, islamističkog mentora i učitelja današnjeg predsjednika Erdogana.
Da nakon maratonskog vijećanja u konklavi ustavni suci ipak nisu zabranili Erdoganovu islamističku stranku AKP, koja je već bila posve sigurna, Erdogan i njegovi sljedbenici ne trebaju zahvaljivati onom šestom sucu, od njih 11, koji nije dignuo ruku za zabranu, nego prije svega Europskoj uniji, koja se već četrdesetak godina nateže s kriznom zemljom na Bosporu i njenim ambicijama da se priključi EU.
Erdogan je očito računao sa zabranom jer je u Ankari već osnovao nadomjestak za svoju islamističku stranku AKP pod imenom HAK. Međutim, na vrhuncu krize i općeg kaosa, između terorističkih napada kurdske PKK i desničarskih ekstremista, prevladao je pritisak EU da do zabrane Erdoganove stranke ipak ne dođe.
Zabrana bi izazvala prijevremene izbore i to još ove jeseni, a u to vrijeme Unija treba donekle stabilnu tursku vladu za pregovore o statusu Cipra, čiji je grčki dio već u Europskoj uniji. Bruxelles si ne može dopustiti da jedna zemlja članica bude podijeljena na dva dijela, a jedan njen dio zaposjednut, kao što je to slučaj s turskom polovicom Cipra, državicom koju je priznala samo Turska.
S druge strane, Erdoganova je stranka na prošlim izborima osvojila 40 posto glasova i svakako je najjača stranka. Što je najznačajnije, islamistička stranka, koja se bezuspješno bori protiv laicističkih kemalista za nošenje marame na sveučilištima, u ovom je trenutku najpouzdaniji sugovornik EU. U Europi se nerijetko zanemaruje činjenica da je Turska iskoristivši svoj geopolitički položaj te kao muslimanska zemlja danas spona između Bliskog istoka i zapadne Europe.
Ona je gospodarski na uzlaznoj stazi. Predsjednik države i Erdoganova desna ruka Abdulah Gül proveo je niz godina u Saudijskoj Arabiji, izvrsno govori arapski i služi kao motor turskim gospodarstvenicima u poslovima s arapskim zemljama, koje jedva čekaju da Turska kao islamska zemlja uđe u EU. Međutim, Turska je u političkom smislu nestabilna zemlja i to je upravo glavni motiv "ljubavi iz interesa" između Europske unije i Turske.
S jedne strane, postoje otpori turskom pristupu, a s druge, europska perspektiva je danas glavni pokretač reformi, ali i jamstvo da ostane na stabilnoj stazi. EU zbog zemljopisne blizine ne može dopustiti da se u Turskoj rasplamsaju kaos i terorizam.
