Učili su nas da, kada nekoga slučajno nagaziš, trkneš, gurneš, kažeš
oprostite. Taj bonton, kućni odgoj nepoznat je Haaškom tribunalu.
Potpuno. To su oni koji, nakon što su godinama u ćeliji držali nekoga
optuženog za ratne zločine protiv čovječanstva, pa ih na suđenju
oslobode i utvrde da su nevini, pa ih onda pošalju na slobodu bez
isprike i bez ikakve, barem novčane odštete.
Zadnji od tih nesretnih likova koje je Haag držao 4 godine, pa kao da
se baš ništa nije dogodilo, ekspresno transferirao u domovinu jest
Ljube Boškoski, bivši ministar policije Makedonije. Boškoski ima
dvojno, makedonsko i hrvatsko državljanstvo, u Istri ima vilu s
apartmanima i poznatim restoranom u Balama.
Naše ga je državljanstvo stajalo uhićenja, jer je, u haaškoj igri,
svojedobno bio uhićen po optužnici koju su tko zna gdje pripremali, a
sve da bi ga se, dok se čeka prava optužnica iz Haaga, “pospremilo” u
pritvor. U ćeliji pulskog pritvora čekao je godinu dana, njegovi su
odvjetnici pronašli dokumente koji bi ga, pred normalnim sudom,
trenutačno oslobodili teških objeda, no uzalud.
To je bilo takvo vrijeme, dok je još uvelike vladala doktrina bivše
tužiteljice Carle del Ponte i njeznih političkih pokrovitelja, a koja
bi stala u ovaj moto: uspostaviti ravnotežu zločina. Taj je poučak
polazio od politikantske potrebe da se, ako ne u obujmu, onda barem u
zločinačkoj namjeri, ipak niveliraju zločini i pripadajuće strasti svim
narodima bivše, ratom zahvaćene državne tvorevine. Bez Slovenaca,
naravno.
Tako su i Makedonci morali na haaški oltar prinijeti svoju žrtvu.
Boškoskog. On nas zanima jer je kao Makedonac pomagao “hrvatsku stvar”
od početka i tijekom rata. I jer je hrvatski državljanin. I jer je bio
bliski prijatelj i docimer optuženom hrvatskom generalu Gotovini u
ćelijama Scheveninga. I, valjda, stoga što je utvrđeno da je - nevin.
Za svijet, otišao je tiho, no za svoju Makedoniju glasno je dočekan.
Narodnim veseljem na središnjem trgu u Skopju. Boškoski, međutim, nije
dobro. Tisuće ga ljudi sada žele vidjeti, dodirnuti, pozdraviti.
Političari bi pleli političke priče s njime. A njemu treba oporavak.
Obitelj. Kažu njemu bliski, najgore su posljedice četverogodišnje
“potpune i strašne samoće”. “Brat Ljube”, kako ga od mila nazivaju
Makedonci, četiri je godine po 16 sati dnevno provodio u samici
veličine 3 puta 2 metra. Još je gore što su svi znali javnu tajnu - da
je nevin. A iz Haaga je otišao - bez pardona.
Boškoskog, koji se od prevelike pozornosti makedonskih medija i
javnosti nakratko sklonio čak i u - manastir Makedonske pravoslavne
crkve (opet u svojevrsnu samicu) - sada boli novi apsurd: kako i kada
će moći posjetiti i drugu domovinu, Hrvatsku? Što bi mu se moglo
dogoditi da sada stigne do nekog graničnog prijelaza u RH? Da li bi
završio u zatvoru u Puli, odakle je i prepraćen u Haag?
Muči ga, kažu njemu bliski, taj maćehinski odnos RH. Dvije su države
već morale riješiti ovaj birokratski problem. Niti našim stručnim
krugovima i institucijama nije jasno što da rade s Boškoskim. To tek
trebaju dogovoriti s Makedonijom, koja bi morala opet tražiti ustupanje
predmeta. Pa da “brat Ljube” izađe do kraja iz svojih ćelija.
NEDIPLOMATSKI
