Pišem ovaj tekst u četvrtak, 2. svibnja, kada se u Sankt Peterburgu održava carska proslava umjetnosti i kulture. Veliki umjetnik i čovjek, dirigent Valerij Gergijev slavi 60. rođendan na veličanstven način: otvara novu opernu kuću gradnja koje je koštala 500 milijuna eura. Bajoslovan je to iznos za svako vrijeme, a osobito ovo u kojem svijet guši dugotrajna ekonomska kriza.
Zbog toga će mnogi naprečac zaključiti da je riječ o megalomaniji i bahatu rasipništvu, utoliko više što posljednjih mjeseci i iz Rusije stižu vijesti koje uzbunjuju umjetnički svijet. Glazbenici triju najuglednijih i najuspješnijih moskovskih simfonijskih orkestara navodno još od Božića nisu dobili plaće, a zamjenik ministra kulture Grigorij Ivlijev nedavno je kulturnu scenu Ruske Federacije sablaznio konstatacijom da je novo kritičko izdanje djela Petra Iljiča Čajkovskog neprofitno i preskupo, što je u javnosti formulirano kao retoričko pitanje: “Komu treba Čajkovski?”. Prema medijskim izvještajima, takvo što izrečeno je na sastanku vladina dužnosnika s delegacijom koja ga je došla pitati kada će država uplatiti novac svojedobno obećan za taj projekt.
Komu treba Čajkovski?
U takvim je situacijama uvijek poželjno podići uzbunu i javno prokazati činovnika koji na birokratski način dovodi u pitanje vrijednost i važnost kulturne baštine. U slučaju gospodina Ivlijeva možemo biti prilično sigurni da je taj već dobio ljutu jezikovu juhu od svojih nadređenih. Jer, na tako glupo i primitivno pitanje “Komu treba Čajkovski?” smjesta se nude najmanje dva odgovora dovoljna da se ne samo ministrov zamjenik nego i cijela ruska vlada smrznu. Jer prvi kojemu treba Čajkovskog njihov je šef nad šefovima Vladimir Vladimirovič Putin bez obzira na kojoj funkciji bio. Upravo je bivši i sadašnji predsjednik Ruske Federacije posebnim ukazom proglasio 2015. godinom Čajkovskog u slavu 175. godišnjice skladateljeva rođenja. Komu još trebaju note Čajkovskog, dužnosniku ruske vlade mogli bi reći i svi ljubitelji nogometa koji prije, poslije i u poluvremenu svake utakmice Lige prvaka u ovoj sezoni slušaju motive iz Labuđeg jezera i Prvog klavirskog koncerta u b-molu u reklami kojom se kao sponzor tog natjecanja ponosno hvali ruski korporacijski div Gazprom.
U tom kontekstu bila bi stvarno za cijelu Rusiju bruka kada se ne bi našao novac za novo reprezentativno izdanje opusa Čajkovskog. A posljednji koji bi doprinio zakidanju takve promocije ruske kulture svakako je Valerij Gergijev, dirigent koji je svojim djelovanjem u posljednja tri desetljeća najveći i najneumorniji ambasador ruske glazbene kulturne baštine u svijetu, ne samo Čajkovskog nego i plejade ostalih ruskih skladatelja, kako onih najvećih, tako i onih manje razvikanih i popularnih, uključujući i suvremene.
Pripisivanje carskih atributa Vladimiru Putinu u svijetu najčešće ima negativne konotacije. Osobito u onom golemom dijelu svjetske javnosti pod utjecajem SAD-a, zemlje koja se još uvijek, sa sve manje argumenata i sve više propagande voli prikazivati kao glavni zaštitnik i promicatelj svih vrsta sloboda. Međutim, nakon što je političkim utjecajem i s podosta državnog novca svakako dao velik doprinos gradnji nove operne kuće u Sankt Peterburgu, Putin pokazuje sličnost sa svojim davnim carskim prethodnicima na ruskom tronu i po svijesti da se veličina jedne zemlje iskazuje i veličinom svoje umjetnosti i kulture. Naposljetku, Gergijev nije Putinov podanik, a kamoli poslušnik. Ako je Putin car u domeni politike i državne moći, onda je Gergijev još moćniji vladar carstva duha i kulturnih dosega. To umjetničko carstvo umjetničke istine i ljepote redovito nadživljuje političke sustave i vladare i tako će biti dokle god čovječanstvo drži do te dimenzije koja ga najbolje razlikuje od ostalih zemaljskih stvorenja.
O tom odnosu lijepo svjedoči još jedna državnička gesta Vladimira Putina, koji je ove godine, možda i prvi put, na Prvi maj izbivao iz Moskve i Kremlja. Otišao je u Sankt Peterburg da bi odao počast upravo Valeriju Gergijevu dodjeljujući mu orden Heroja rada. To tipično sovjetsko odlikovanje Putin je upravo ove godine ponovno stavio u optjecaj. Kao i u Sovjetskom Savezu, to se odličje nosi na grudima iznad svih ostalih odlikovanja, jedino što na zlatnoj zvijezdi više nisu srp i čekić, nego dvoglavi orao, nekad simbol Ruskog Carstva, a sada države.
Petorica veličanstvenih
Gergijev nije jedini koji je odlikovan starim-novim ordenom. Osim dirigenta, Rusija je dobila još četvoricu heroja rada: neurokirurga, po jednog inženjera rudarstva i strojarstva i jednog tokara.
Zlatna zvijezda na grudima umjetnika vrlo je jasna poruka upravo u vremenu u kojem se svijetu kao vrhovni kriterij već desetljećima nameće nemilosrdni zakon profita.
Rehabilitacija je to umjetničkog zvanja i u odnosu na ništa manje nakazne kriterije rigidnih totalitarnih sustava, uključujući i onaj staljinistički, prema kojima je intelektualac i umjetnik vrijedio samo ako je bio pošten. A to je značilo da bespogovorno služi vladajućoj politici i ideologiji te da misli i stvara u onoj estetici i etici koju mu propišu država ili partija.
Stoga je zlatna zvijezda Heroja rada za Gergijeva poruka jednake težine kao onih pola milijarde eura uloženih u kazalište s auditorijem od dvije tisuće mjesta i tehnologijom koja će u spoju s umjetničkom kreativnošću i maštom postavljati nove umjetničke standarde. Kao i u slučaju svih novih građevina koje niču usred starih i predivnih gradova kao što je Sankt Peterburg, i na ovaj projekt kanadskog arhitekta Jacka Diamonda survala se lavina kritika i pogrdnih nadimaka, sve do ekshibicionističke izjave nekog sanktpeterburškog gradskog vijećnika da zgradu treba smjesta srušiti, a Gergijeva otpustiti.
Kao i u svim svojim pothvatima, Gergijev je i u ovom svoju viziju uklopio u povijest i tradiciju iz koje je izniknuo. Gradnji Marijinskog II. prethodila je obnova originalnog, 150 godina starog kazališta. Dvije zgrade dijeli samo kanal, a spaja ih hodnik u obliku mosta. Stakleno pročelje novog kazališta ogledalo je u kojem se staro ogleda bez imalo srama u svoj svojoj zelenkasto-bijeloj ljepoti. A kao i do sada, oba će služiti ne Putinu, ne Gergijevu, nego Čajkovskom, balerinama i ostalim velikanima i najljepšim djelima ljudskog duha.
Putin je sličan caru i po tome što zna da se veličina i snaga carstva iskazuje umjetnošću
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
