Znala sam je slušati kad više nitko nije htio. Možda je to bila pogreška, ne znam. Ali znam da sam je zavoljela, zbog te njezine zagledanosti u daljinu, prozirnih plavih očiju punih tuge, koje su se doimale živima jedino kad je pričala o svom oženjenom ljubavniku. Bila sam bezrezervno predana njezinim povjeravanjima, ne sluteći da me sve više gura u neki drugi rukavac svoje nemoći. Njezin se ljubavnik odlučio za ženu. Izgubila je, ali nisam tada prepoznala da je zarobljena u taštini potisnute strasti koja ju je razarala. Tko je mogao predvidjeti da je ta zavodljiva bol bila samo mamac za njezinu igru? Napokon, ona je glumica, i to dobra, morala sam to odmah imati na umu. Nisam je vidjela vrlo dugo, znale smo se s nekog davnog filmskog snimanja, a tada je moj posjet njezinu Gradu utisnuo pečat u naše duše i demonski nas zakovitlao u kolo gdje su se presreli laž, strast, nevinost, intriga s tugom i gorčinom, nakon svega. Moj posjet filmskom festivalu i jedan susret s kapetanom duge plovidbe u mirovini bio je za mene čežnja i nemir, još malo sanjarenja u unaprijed predvidivom razrješenju gdje se iluzije raspršuju, a život neumitno teče dalje.
Mi koji znali smo sve i usudili se sve, bez riječi, s pogledom odobravanja, razumijevanja, živjeli smo svoju spontano i neočekivano uhvaćenu tajnu daleko od slutnje i pomisli ljudi koji su nas svakodnevno okruživali, daleko od intrige i ljubomore, živjeli smo predani moru i njegovoj maloj konobi u utrobi grada, vlažnoj od stoljeća samoće i zime, u toj pustoj i uspavanoj utrobi stoljetnoga grada slave koja se budila samo između prvih i zadnjih sunčevih zraka, u toplini ljeta i blagosti proljeća. “Što hoćeš?” neprekidno bi me pitao. “Hoću ljubav”, odgovarala sam ponovno i ponovno milujući njegovu snježnobijelu kosu s tamnim podočnjacima utisnutih neprospavanih noći u njegovo umorno lice. “Dobro, to si dobila, što još hoćeš?” “Hoću još ljubavi!” bila sam uporna dok ga je san hvatao s prebačenom rukom oko mojeg struka.
Ti, udišeš dušu života žene naslonjen na moje grudi spavaš, ja, osluškujem zvukove koraka prolaznika s kamenog pločnika koji dopiru kroz otvorena vrata. “Otvoreno je”, kažem, “Nema veze, neće nitko naići, sada spavam”, bio je tako siguran. Slobodan u svojoj samoći, bez zadnje pomisli da bi mu u život još mogla doći žena, ipak s blagim osmijehom na licu šapuće mi “Pusti me, sanjam”.
Živjeli smo svoj san svima pred očima, kupali se na Porporeli, ručali utroje kao u filmu “Jules i Jim”. Postali smo nerazdvojni. Ručkovi su se pretvarali u večere, večere bi se protegle do zore. Trebala sam već tada imati smjelosti da se zapitam: Voli li možda nju? Samo nas jednostavna pitanja uvijek poučavaju, i sve što izgleda očito skriva nešto što to uopće nije.
Volio je u njoj njezinu slabost, izopćenost iz sredine, omraženu ljubavnicu opasnu za sve žene u braku, jer ona je bila opasnost, ona koja zavodi, ona koja svojom boli i samoćom vrišti, tu sam, uzmite me, puno sam noći probdjela na šankovima ovoga grada, grešna sam i nesretna, izazivam ljude, zavodim muškarce i što mi možete! Volio ju je zaštitničkom ljubavlju i bila mu je uistinu kao kći.
A njezina se bol razlikovala od svih drugih. Uživala je u patnji, jer znala je da je to jedino drži u blizini nas. Njezina je bol dolazila iz njezine želje, i tako se ta njezina iluzija pretvarala u bolest u koju je paučinastim nitima uvlačila nas dvoje. Dan je počinjao uzdasima o njezinu ljubavniku, koji se nije javljao već mjesecima, a mi smo iz dana u dan postajali taoci tog bolnog vapaja njezina ranjenog srca.
Bila sam dirnuta tom patnjom. “Zamislite, obećao mi je da će mi napraviti dijete!” A nas smo dvoje bili u toj igri kao njezini roditelji koji će i to nerođeno dijete prihvatiti samo da joj olakšamo i izbavimo je iz tamnog erosa koji trese kao groznica i prelazi na sve što je blizu. Prvi put zagledana u njezine plave oči koje su odvraćale pogled od moga i gledale u pod, pomislila sam da možda nije iskrena sa mnom.
On mi je sve češće govorio: “Što ćeš ovdje? Ovdje nema života, propast ćeš!”
“Ne bojim se”, odvraćala sam mu. Počela sam vjerovati u to kako se nas dvoje nikada slobodno ne bismo odabrali, kako nas je ona zapravo spojila, i dala nam neku vrstu ljubavnog napitka koja nas je očarala i dovela do strasti kojoj se nismo nadali i koju nismo očekivali. Ni ona je nije očekivala, jer mislila je – taj čovjek je moj prijatelj, on je kao Grad, neosvojiva tvrđava, on je sam bedem Grada, i da ga je trebalo osvojiti, osvojila bih ga ja sama već davno, i ne bih se sada mučila, on je barem slobodan! Mislila je tako u svom ludilu čežnje za nedostižnim, koje ju je obuzimalo sve više i više. Možda u početku nesvjesno, ali kasnije vrlo svjesno, nametnula je svoju propalu romansu kao glavnu temu našeg druženja. Nas dvoje nije željela vidjeti sretne, a mi se nismo imali kamo maknuti od nje. Sreća je kratka i prolazna, to je jedino u čemu smo se svi složili, jer to je tako u ovom Gradu ljubavi.
Tada sam živjela u povlačenju, skrušena, u svojim samotničkim danima kilometrima daleko od Mediterana s povremenim dolascima u kaos njezinih tobože isplaniranih trenutaka u kojima ćemo se zabaviti i opušteno čavrljati o našim ljubavnim jadima.
Kakva je tada bila moja ljubav? Zrela, čista, nesebična i predana, a ja sama bila sama, u svakom trenutku spremna na uzmak za njegovo dobro. Slutila sam da mu je sve možda teret i nepotrebno uznemirivanje koje uzrokuje slabost. Ali uživala sam u svojoj ljubavi bez obzira na njega, jer ta je ljubav duboko postojala u meni; bila sam sretna što osjećam i budila se s radošću sanjajući njegovo drago lice. Ona je pak uživala u melankoliji, samotnički provodeći čarobne ljetne dane na svojem balkonu s pogledom u morsku daljinu.
Možda ju je povremeno obuzimao nejasan osjećaj srama, nije željela biti izložena pogledima, izopćena i pročitana od svih, glumu je sačuvala još jedino za mene. Imala sam puno posla i sve sam više postajala umorna od praznih tlapnji.
Za to vrijeme, on je potpuno prestao komunicirati sa mnom. Naprosto, nije me više vidio. Obraćao se samo njoj, ignorirajući me potpuno. Naša je šutnja bila obostrana pobuna duha, ali i ponos. Tko će prvi progovoriti i prekinuti taj apsurd? Ispočetka sam mislila da je to dio igre, ali ubrzo sam bila uhvaćena u igru bez granica. Zašto su trebali moju bliskost? Zašto sam ja morala srljati u nešto što se pretvara u tupost, njezinu odsutnu rezignaciju za stolom, skretanje pažnje na sebe do te mjere da bismo bili opsjednuti njezinim raspoloženjem. Jednom je razrezala stopalo na stijeni, krvi je bilo po podu, on je morao hitno po zavoje, oprao joj je stopalo i psovao kako je nepažljiva, ali ona je bila ranjeno dijete – princeza.
Drugi put izgledala je kao svetica s ikone gledajući pred sebe i mrmljajući sebi u bradu “ne pitajte me molim vas ništa”, treći je put egzaltirano izjavljivala “ovo je nenormalna situacija” i tako dalje i tako dalje.
Igra je trajala sve do jednoga dana kad me je pozvala s jednim svojim prijateljem na Orjen. Na tromeđi država, na planini gdje šumi more u krošnjama stabala, na proplanku gdje se sudaraju sunce i vjetar, razumjela sam sve.
Našeg vodiča i pratitelja prikazala je kao još jednog muškarca koji je opsjednut njome, molila me da joj pravim društvo kako ne bi morala provesti nasamo s njim dan u planini. Nije slutila da u visinama izdrže samo iskreni ljudi, jer zavodljiva opasnost planine dodiruje samoga Boga i u njoj se obznanjuje svjetlost istine. Pakost sudbine koja priječi ljubavnike da budu zajedno ponekad je sretna okolnost gdje se objašnjavaju sve nedoumice. Sudbina me opet dovela u novi trokut, s novim njezinim prijateljem.
U meni je još postojano tinjala ljubav, blagost i čistoća koja je prebivala u onim teškim mirisima sjećanja na konobu, sjećanja na umor života, sjećanja na okorjelost i tvrdoću, oklop teškoga bremena čovjeka kojeg sam jedino voljela. Mogu li ponijeti teret njegove nesretne prošlosti koju je škrto ali između redaka dao naslutiti? Da mogu, to sam znala oduvijek, ali bojala sam se da mi to ne bi dopustio. Spuštali smo se kroz gustiš šume probijajući se između bukovih stabala, vitkih poput breze, putem brali rujnice, vrganje i lisičarke. Dodirivala je prstima gljive kao djevojčica koja neprekidno traži pomoć u zadaći, prinosila je ubrano njegovim prstima ispreplećući svoje, izvijajući tijelo prema njemu i dodirujući kosom njegovo lice.
Za to vrijeme, ja sam hvatala sunce kasne jeseni koje je probijalo kroz krošnje. “Samo ti uživaj, mi ćemo brati.” Ostavila sam ih same, polako su se udaljavali u tamno zelenilo. Nije se čuo ni šum, povremeno bi u daljini s pašnjaka zazvonilo zvonce.
Odjednom shvatih priču kao u zrcalu. On se bojao ostati nasamo s njom, a ne ona s njim! Grad je bio malen i nije želio još jednu nedovršenu priču. A priča je i tako bilo već previše u njegovu životu. S nestrpljenjem sam čekala da se vrate. Znala sam od toga trenutka – jedino što želim jest sjuriti se niz planinu, pretrčati sve šikare, pustiti da mi trnje šiba noge, divlji dren i šipak peče po rukama dok se probijam do ceste i dozivam ih da već jednom dođu jer sam im obećala skuhati juhu, a moj avion za Zagreb kreće navečer i nemamo vremena i nemamo nemamo nemamo više vremena za branje gljiva...
Znala sam već tada da ću poletjeti do njegove konobe, da ću trčati Gradom cijelim putem još ranjena od šume, sva izgrebana, znala sam da će biti otvorena vrata, evo, poznanica ga doziva, zaboravio je ugasiti svjetlo, izlazi van, vidim ga tamo u daljini, večer je blaga, sustižem ga i grlim dugo, beskrajno dugo, plačem, on uzdiše “zlato moje, dušo moja, dobro je, nemoj, nemoj”, i ja opet plačem i odlazim jer moj avion samo što nije poletio.
