Kad bi se u anketi ljudima postavilo pitanje kada će završiti mandat
predsjednika Mesića i kada će biti novi predsjednički izbori, moguće je
da veliki postotak upitanih to ne bi znao. Unatoč takvoj mogućnosti i
tome da je do izbora ostalo još oho-ho vremena, zainteresirani za
Mesićevo mjesto već su počeli hvatati bolje startne pozicije. Zasad su
se na startu pojavili Ljubo Jurčić, Nadan Vidošević i Ivo Josipović.
Kako kod nas uvijek ima mnoštvo voljnih da budu predsjednici Hrvatske,
nema sumnje da će se broj zainteresiranih do izbora uvelike umnožiti.
Kada se prisjetimo tko je sve tijekom proteklih izbora kanio postati
hrvatskim predsjednikom, to je valjda više kandidata nego što je bilo
pradavnih Hrvata prispjelih na Jadran. Dosadašnji su nas izbori znali
podsjetiti da je od tih prahrvata, legendarnog Kosjenca, Tuge i Buge,
preživjela možda jedino Tuga, transformirana iz osobnog imena u
imenicu. Izbori su, s obzirom na to tko se sve pojavljivao kao mogući
predsjednik, znali biti “tuga Božja”. Kada je želja za predsjedničkim
mjestom posrijedi, onda vrijedi ona “malo nas je, al’ nas ima”. U
demokraciji je legitimna većina želja, pa i svačija želja da bude
predsjednikom Hrvatske. Uz Josipovića, Jurčića i Vidoševića sigurno će
biti i niz nepoznatih, no dovoljno uvjerenih da mogu biti predsjednici.
Vrlo je vjerojatno da će se pojaviti i neki poznati, ali neočekivani
kandidati.
U novim je predsjedničkim izborima jedino sigurno da se za predsjednika
neće natjecati Stjepan Mesić. Kad bi Ustav to dopuštao, vjerojatno bi
se i kandidirao. I najvjerojatnije bi opet pobijedio.
Kao što u svojoj prvoj kandidaturi nije imao gotovo nikakve izglede, u
trećem bi pokušaju imao apsolutne izglede. Tajnom Mesićeve popularnosti
morat će se baviti studenti sociologije, politologije i psihologije. Od
predsjedničkog autsajdera postao je predsjednik favorit. Mesić je
učinio legitimnom postmodernističku neobveznost, relativizirao je
velike i povijesne teme, sve u politici učinio jednako važnim, odnosno
jednako nevažnim te politiku i svoje predsjednikovanje mnogima
pretvorio u “nepodnošljivu lakoću”.
Nitko zapravo ne zna u čemu je tajna Mesićeve političke magije, ali je
ona nedvojbena, pa i nije čudno što se trojica predsjedničkih kandidata
– Vidošević i Josipović puno više, a Jurčić puno manje – trse za
njegovu naklonost i potporu. Kao esdepeovci, Josipović i Jurčić uzdaju
se da će ih Mesić podržati po nepisanom, ali prirodnom zakonu ljevice.
Vidošević pak valjda računa na to da će ga Mesić poduprijeti kao
netipičnog, već dvostruko reformiranog hadezeovca.
Kao takav, Vidošević je valjda još samo formalno u spomenutoj stranci i
pitanje je slovi li on uopće (i) kao njezin stranački kandidat. Možda
mu ta podrška i ne treba ako su ankete bitan pokazatelj, a po njima
Vidošević dobiva glasove i znatnog postotka esdepeovaca! Ako se tome
doda i činjenica da je Vidošević direktor Kraša i predsjednik Hrvatske
gospodarske komore, i to dugovječniji nego što su to bili njegovi
preteče u socijalizmu, onda je on mister hrvatskoga gospodarstva koji
kani postati predsjednikom države.
Jurčić, koji se nekoć dugo nije mogao odlučiti bi li ušao u SDP ili ne,
a potom je dugo dvojio bi li u slučaju SDP-ove pobjede bio premijer ili
ne, sada je odlučan da se kandidira za predsjednika države.
Neovisno što to kani i njegov stranački kolega Josipović koji se valjda
jednako dugo kao i on premišljao o formalnom ulasku u SDP. Umjesto da
se sam kandidira za predsjednika, Zoran Milanović odlučivat će koga
podržati od te dvojice odlučnih! Nakon što je Mesić “detuđmanizirao”
fukciju predsjednika i pretvorio je u postmodernističku ležernost
“građanina predsjednika”, postalo je moguće da svaki građanin Hrvatske
postane i njezinim predsjednikom. Uostalom, zasad već imamo tri
kandidata.
BIJEDA POLITIKE
