Kaže jedan moj prijatelj pisac ovako: “Prije ili kasnije, svi oni obole od akademizma.” U prosjeku bolest pogađa devedeset posto profesora književnosti, teoretičara i kritičara, veliku većinu onih koji se ozbiljno bave knjigama, o njima pišu ili već nešto imaju reći.
Najgore što im se može dogoditi u terminalnoj fazi bolesti jest optužba kolega da nisu dovoljno ozbiljni. Još gore, da je njihova kritika neke knjige subjektivna i nedovoljno potkrijepljena stručnim terminima znanosti o književnosti.
Ako uzmemo u obzir poznatu činjenicu koju zastupaju znanstvenici koji se bave egzaktnim znanostima da već samo promatranje eksperimenta utječe na njegov ishod, kako se tek trebamo nositi s objektivnom književnom kritikom.
Iz tog razloga posve ću jasno zastupati stav koji smo prijatelj pisac i ja razradili u podrumu jedne zagrebačke knjižnice uz bocu crnog vina, da što je kritika subjektivnija, ima veću mogućnost da bude bolja, da nam da više, još pogotovo ako smo shvatili da nam senzibilitet dotičnog kritičara odgovara.
Knjiga ti učini ili ne učini
Iz tog razloga, neće mi nimalo biti neugodno pisati apsolutno subjektivno o nedavno izašloj zbirci pjesama Olje Savičević Ivančević “Mamasafari (i ostale stvari)”. Neću se niti pokušati obraniti od egzaktne i utvrđene činjenice da mi je Olja prijateljica, da osim razgovora o knjigama koje ponekad vodimo, nemalo naših rečenica koje izmjenjujemo počinje s “ali, molim te, nemoj nikome reći”. Iz tog istog razloga ni prstom neću mrdnuti kako bih se izmaknula kritikama kritike koja ne udovoljava često nepoznatim i izmišljenim uvjetima objektivnosti.
I budući da se proteklog tjedna objektivno nije dogodilo ništa značajnije u mom životu od ponovnog čitanja te knjige, napisat ću samo nekoliko stvari o tome što mi je učinila. Jer, hoćemo li posve iskreno, knjiga ti učini ili ti ne učini, sve ostalo, vrlo često nadogradnja je koju može skupiti gotovo svatko motajući se oko prašnjavih katedri filozofskog fakulteta. Uostalom, ako itko i piše za kritičare, u začetku, to je već osuđeno na propast.
Olja ne piše za kritičare. Zašto Olja uopće piše, moći ćete ustanoviti vrlo brzo, već nakon pročitanog prvog ciklusa pjesama iz zbirke u kojem lirski subjekt, da tako kažem, provodi mjesec dana sam u Istanbulu (trenutačno superpopularnoj zemlji Turskoj) i ondje sa bavi promatranjem. Promatranjem boja, mirisa i zvukova, promatranjem gomile u nepoznatoj zemlji, soba, stolica i prozora u kojima promatra sebe, promatranjem promatranja, slijedeći onu iskonsku potrebu za pisanjem, da bi se razumjelo, da bi se uhvatilo ono neuhvatljivo, da bi se strahovalo manje. Da mogu, da imam prostora i razumijevanja kod nadležnih umjesto ovih riječi o njezinim pjesmama radije bih prepisivala stihove.
Ali ima jedan divan stih u pjesmi koja se zove Listanbon, što je zapravo ime grada koji Olja ponekad sanja, spoja Lisabona i Istanbula koji titra između stvarnosti i sna, između punine života i smrti, i koji hvata refren uličnog pjevača pod prozorom: “Nije teško umrijeti prije smrti, najteže je htjeti oživjeti iza tog, najteže je htjeti oživjeti iza tog”. Istanbulske razglednice donose grad koji nećete pronaći u turističkim vodičima, grad koji vam kao takav ne znači ništa, iako u tim pjesmama ima upečatljivo opisanog vanjskog, iako sjajno hvata atmosferu grada, ono što je najvažnije, ona ga hvata unutar sebe.
Dakle, pisati objektivno o gradu isto je kao i pisati objektivno o poeziji. Dok u njemu ne doživiš strah, suočavanje s usamljenošću kojoj izmičeš u svojim gradovima, dok u njemu ne primiš najvažniju vijest kao u pjesmi “Pismo mužu” koja počinje stihovima:
“Nisam poginula u potresu i nije me ubila bomba koja je jučer, zbog predizborne kampanje, eksplodirala u Istanbulu. Znam da novine ne donose vijesti o omjeru tirkiza i purpura u ovom gradu, jer koga bi takvo što zanimalo, to su stvari za domaćice. Smrt je vijest, a od živih stvari one političke naravi.”
A u zadnjoj strofi saznajemo ono najvažnije: “Ni danas ni sutra za čitavo čovječanstvo, kako god okreneš, ne postoji važnija vijest na svijetu od te da si našu malu, baš jučer, u Splitu, naučio voziti bicikl.”
Kome trebaju girice
Nakon ciklusa Istanbulskih razglednica slijedi i onaj po kojem je naslovljena zbirka “Mamasafari”. Reći da je to ciklus pjesma koji govori o iskustvu majčinstva, o gubitku nerođenog djeteta, prošlosti koja nas određuje, o lažima kojima su ispunjeni naši životi i istini koju je samo poezija u stanju podnijeti, o ratu koji nas je zauvijek promijenio, o svim licima ljubavi koja se stope u licu našeg djeteta, nabrajati opća mjesta bilo bi slabo, malo i promašeno. Uz bocu crnog vina u podrumu jedne zagrebačke knjižnice, moj prijatelj pisac je to rekao bolje, pokušat ću parafrazirati.
Kad pišem, imam osjećaj kao da pokušavam baciti mrežu i tom mrežom uhvatiti nešto, nešto čarobno, nešto sjajno, nešto inače neuhvatljivo, uhvatiti zauvijek i staviti na papir. A ako to ne mogu, što ću hvatati girice, nisam lud. Imati punu mrežu girica i time izaći pred ljude, ne pada mi na pamet. Kome trebaju girice. I potpuno je u pravu. Tih girica ima na svakom koraku, gdje god se okreneš.
Za Oljinu zbirku pjesama može se reći da iz pjesme u pjesmu niže predivne blistave ribetine, velike kapitalce, kojih nema u ribarnicama, koje možete vidjeti tek kad se nekim brodom otisnete na daleku pučinu, kad vam je žao što nemate fotoaparat da uhvatite taj trenutak njime, mada, ni to nije blizu trenutku.
Nekima uspijeva, nekima ne, ali eto, od toga se sastoji Oljina knjiga, od bića iz velikih mračnih dubina koje se ne usuđuje loviti svatko, od kojih se, kad ih se izlovi na površinu, može i stradati, od rijetko uhvaćenog bljeska sačinjenog od sunčeva odsjaja, tamne i ledene vode, i nečeg živog, toliko živog da mora biti prolazno.
I da, bar donekle da ispoštujem formu, tu je i zadnji ciklus: “Bonus: Soundtrack za slijepe putnike” u njemu je tek osam pjesma iz neobjavljenog rukopisa, pa i ako počnete čitati od kraja, već samo promatranje eksperimenta utjecat će na njegov ishod, sigurna sam, pročitat ćete čitavu zbirku, samo se dobro zatvorite da nitko ne vidi kako vas je drmnula. Budimo objektivni, ta poezija može vas potpuno razbiti.
