Bio je to dan gutanja žaba u SDP-u. Prvo je jednu progutao Zoran Milanović kada mu je vlastito predsjedništvo objasnilo da SDP ipak treba podržati arbitražni sporazum o granici na moru sa Slovenijom. Iako je nešto prije podneva novinarima još objašnjavao da nema šanse da njegova stranka to podrži, stranački kolege su mu objasnili da ne bi bilo pametno da SDP ostane sam u toj priči. Pardon, ne sam, nego s HDSSB-om i HSP-om, na braniku nacionalnih interesa.
Milanovićev plan da SDP bude po strani te da pusti da HDZ sa svojim partnerima izglasuje sporazum kvalificiranom, odnosno običnom većinom pao je u vodu kada su pravni stručnjaci SDP-a rekli da je za tu odluku nužna dvotrećinska većina. Zaključak je bio da SDP treba podržati sporazum jer bi tjeranje inata HDZ-u moglo završiti kontraproduktivno za SDP. Odluka je na kraju bila kompromisna: sporazum treba podržati u Saboru, ali premijerku treba oštro napasti i pokazati da je sporazum samo malo lošija varijanta od mogućnosti da Slovenija ponovno blokira Hrvatsku.
Da, i što s tim? Milanović je planirao odigrati virtuozno, saplesti premijerku koja se malo previše umislila, ali se na kraju morao pokriti po ušima. Izrecitirao je naizgled efektnu izjavu za javnost koja će, međutim, ostati samo to ako esdepeovci izglasuju sporazum. Kosorova bi, ako joj se da zabavljati, mogla čak lijepo priznati da se sve to moglo riješiti i priej. Od takvog bi priznanja bodove i tako pokupila samo ona. SDP bi i dalje mogao njurgati u kutu nakon što podigne ruke za sporazum. Uostalom, nisu nikoga niti uvjerili da doista misle na hrvatske interese. Neki od njih su mislili samo kako zeznuti HDZ i Kosorovu, ali u tome su ostali sami. Da ustraju, ispalo bi ne da misle na hrvatske interese, nego da ne razumiju trenutak u kojem se sve događa. A trenutak je takav da je ljudima dosta svega pa i natezanja sa Slovenijom.
No “pobuna” Predsjedništva protiv Milanovića nije bilo jedino veselje u SDP-u u četvrtak iako su se različite struje veselile. Prvo ona koja ne voli Milanovića, a onda ona koja ne trpi Bandiću. Nakon duga razmišljanja i dogovaranja, esedepeovci u Gradskoj skupštini konačno su našli način da malo zapapre Bandiću, srušili su mu rebalans proračuna. Tu, doduše, priča sa žabama nije dokraja jasna. Je li u pravu Bandić, koji je ‘“vojima” poručio da će morati progutati žabu, odnosno njega kao gradonačelnika koji je direktno izabran? Ili je Bandić zapravo progutao žabu kada se stranka okrenula protiv “svog” gradonačelnika? Istog onog kojeg je prije nekoliko mjeseci podržavala i branila. Bandić nema iluzija, ali ima dva izlaza.
Može pokušati ignorirati Skupštinu i raspolagati onim što ima, čekati proračun za 2010. godinu, napuhati ga do neprihvatljivosti i nakon toga, kada budžet padne, raspustiti Skupštinu i krenuti u nove izbore. Uz neke pravničke doskočice, “njegova” mu stranka može pokušati parirati tako da na njegov proračun da anekse i tako ga pokuša “zavezati”, ali to je sve, što bi rekao Tuđman, ki bi da bi, jer prije toga Bandić može krenuti u predsjedničku kampanju. Kažu u SDP-u: to nam je bio cilj. Naivci bi možda i pomislili da je cilj SDP-a da Zagrepčanima bude bolje, ali – ne. Njihov je zaključak: Bandić odlazi, a nama ostaje prazna blagajna. Pa ispada da je rješenje da Bandić ostane, a oni kontroliraju blagajnu. Kasno su se sjetili.
I jedan i drugi “žablji meni” pokazuje samo jedno. U SDP-u se ratuje. Dio ekipe strategije planira u hladu Apetita, Marcellina i Dubravkina puta. Drugi dio kreće iz Trnjanke, Gradske kavane ili tihih kutaka na Bukovačkoj. I jedni i drugi posve su u biti nezainteresirani i za Hrvatsku i za Zagreb. I jedni i drugi likuju u posve nebitnim ratovima nesposobni smisliti nešto čime bi se stvarno mogao poboljšati život u Hrvatskoj. I zbog toga najviše žaba progutaju građani. I to krastača.
Partija se bavi vlašću zbog vlasti, novaca i položaja. Interesi građana i naroda ih ni najmanje ne zanimaju već godinama. SDP uopće ne zaslužuje naziv lijeve stranke već dugo. Politika koju vode sada i koju su vodili dok su bili na vlasti su sve samo ne socijalni.