Dr. Mate Granić, koji je u politiku na mala vrata ušao početkom stvaranja Hrvatske, u njoj bio uspješan 15-ak godina, "anesteziran" posljednje dvije godine, najavljuje da se kani vratiti. Ali sada na velika vrata, preko Hrvatske stranke prava. HSP se vjerojatno uzda da će preko Granićeva javno smjernoga i dobrodušnoga dojma zagladiti dojam o svojoj političkoj nakostriješenosti. Granić se pak vjerojatno nada da će u HSP-u doživjeti političku reanimaciju, pa i reinkarnaciju.
Nakon što je Anto Đapić, na opće čuđenje i lijevih i desnih, odlučio pretvoriti HSP u "stranku demokatskih promjena", stranci su postali bliski Mate Granić i Slaven Letica. Od te je neočekivane simbioze najviše koristi imao snalažljivi Letica kojemu je HSP poslužio kao moderna inačica trojanskoga konja da uđe u Sabor. Đapiću posvajanje Letice i Granića nije osobito honorirano. Jedni su to doživjeli kao Đapićev revizionizam "izvornog starčevićanstva", a drugi kao običnu hipokriziju, uvjereni da "vuk samo dlaku mijenja...". Ušavši u Sabor, Letica je počeo "solo dionicu", a Granić je ostao kod svojih posvojitelja uzdajući se da se iz toga utočišta može vratiti u visoku politiku.
Što je u politici tako privlačno da pojedinci sve čine ne bi li u njoj ostali, da zbog nje ostavljaju čak i uspješne akademske karijere? Kao da u politici postoji nekakav čudan i neodoljiv eros. Neki su znanci Milovana Đilasa čak tvrdili da je postao impotentan kada je srušen s vlasti i ostao bez političke moći! Ali neovisno o toj neprovjerivoj, a možda i zlobnoj priči, i dalje ostaje zagonetnim zašto je politika toliko privlačna, čak i akademskoj eliti. Mate Granić također joj je pripadao. On će i u politici dosegnuti zvjezdane trenutke, postati najdugovječnijim ministrom vanjskih poslova.
U iznimno osjetljivo vrijeme kada se sa svih strana rogoborilo protiva "Tuđmanova režima" Granić je svojom cici-mici diplomacijom ostavljao dojam da je u stalnoj oporbi u odnosu na Tuđmanovu politiku, da je zapravo neka vrsta "unutrašnjeg emigranta". Moguće je da ga je upravo takav dojam stajao kasnijeg gubitka predsjedničkih izbora, kada za njega nisu glasovali ni svi članovi HDZ-a.
Najvjerojatnije ogorčen time, Granić s Vesnom Škare-Ožbolt, koja je također uspjela izgraditi imidž hadezeovske tihe oponentice, okuplja dio HDZ-ovih reformista i osniva DC. U nerealnoj procjeni izbornih šansi, u sukobu s dojučerašnjom prijateljicom Granić gubi i potom prihvaća utočište koje mu nudi Đapić. Ako je nekadašnjega iznimno uspješnoga dijabetologa, mladog sveučilišnog profesora pred kojim se otvarala velika akademska karijera, u politiku dovelo domoljublje, nejasno je kakav ga to slatki motiv u njoj i dalje drži.
