Iako smo posljednjih dana bili zemlja u kojoj se broje krvna zrnca, a političari tako naelektriziranu atmosferu sole prozivanjem nepismenim barbarima onih koji legitimnim političkim, pravnim, emocionalnim pa i viktimološkim sredstvima pokušavaju izmijeniti zakon, Hrvatska se ipak iskazala kao kulturna demokratska zemlja.
Upravo suprotno ocjeni Milorada Pupovca, i zemlje s demokratskom tradicijom bile bi zadovoljne kad bi svaki njihov prosvjed protekao u ozračju kakvo je obilježilo ratnim emocijama potaknut skup protiv ćirilice. Po nekim medijskim, političkim pa i diplomatskim najavama očekivala se Sodoma i Gomora, kad tamo okupljanje desetaka tisuća građana, koji su po nekim očekivanjima trebali predstavljati ono “najmilitantnije” i “najbarbarskije” što Hrvatska ima, nije uspjelo isproducirati ni jedan veći incident ni na verbalnoj ili simboličnoj razini.
Svaka utakmica Dinama, i bez Hajduka, izazove teže posljedice, a nerijetko i istup Zdravka Mamića. Vrhunac opasnosti koja se nadvila nad Hrvatskom simbolično je ilustrirala metla na kojoj je pisalo “Slučajnu vladu treba pomesti”. Opako! Osobito kad oko metle vidite sve one uniformirane kršne ratne veterane. Nekima od njih potekle su i suze, vjerojatno od muke što su organizatori stalno apelirali da ne uzimaju metlu u ruke.
Kako je to djelovalo na suptilnije ako se ministra branitelja Predraga Matića Freda to tako dojmilo da je o “prijetećim porukama” govorio u dvjema TV-kućama, a što ga je ponukalo da skup ocijeni “protuvladinim”. Ministar je na upit tko stoji iza toga uzvratio “Zna se!” sugerirajući da je riječ o HDZ-u. Ako su oni s uvjerljivo najnepopularnijim političarom na čelu u stanju okupiti takvo mnoštvo, što će tek biti kad se pojavi netko s karizmom.
Matićeve insinuacije Karamarku mogu samo goditi, osobito sada kad on oko sebe okuplja “političku siću”. I za premijera je to bio politički motiviran skup protiv Vlade. Agencije Reuters i AFP skup nisu vidjele njihovim očima. Izvješća su im lišena vrijednosnih ocjena i nude objektivan prikaz protesta i povijesno-politički kontekst. Čak nema ni čuđenja što su uniformirani ratni veterani demonstrirali protiv pisma koje “neke Hrvate podsjeća na patnje koje je njihova zemlja trpjela boreći se protiv dominantno srpske JNA i srpskih snaga za vrijeme rata za neovisnost”.
Iščitavajući pak naše medijske interpretacije, teško je dokučiti što se zapravo dogodilo na Trgu bana Jelačića. Tko se, zašto, s kojim ciljem pa i u kojem broju tamo okupio. Prema jednom mediju trebao je to biti predizborni skup generalsko-crkvene stranke, da bi dan poslije u omalovažavanju političkog značaja skupa isti medij pisao da nisu viđene čak ni fotografije popularnih generala, kao ni jedan predstavnik crkvene hijerarhije. Zaključeno je da je desnica obezglavljena. A to je stvarno vijest u Hrvatskoj.
I organizatorima, opterećenima manipulacijama, zbog masovnosti i dojma odgovaralo je koketiranje s politikom. Zapravo protest protiv ćirilice bio je kao tipično “vaganje uoči meča” na kojem je demonstrirana snaga. Dojmljiva je i premijerova odlučnost da brani zakon. Iako tako nije govorio kad su javni ovršitelji bili u manjini ili pri kadroviranju... Tada je zakone mijenjao. Dakle, prosvjed nije donio ništa novo. Izuzev Sanaderovu svjedoku. Thompson je predstavio novi CD koji ovaj put neće trebati osobno reklamirati i u Carini.
