Bruxelles – Ljubljana – Beograd najnovija je osovina oko koje se vrti
sadašnjost i budućnost Zagreba. Prva je prijestolnica već dulje
prijelomnica hrvatske budućnosti, jer nam je nacionalni cilj ući u EU i
NATO. Druga nam je stalno bila tu negdje, a sad nam se i doslovce
ispriječila na putu. S trećom smo sudbinski povezani još od početka
prošloga stoljeća, a sada se na njoj moramo dodatno dokazivati koliko
smo mi proeuropski.
Ova osovina (ni)je međusobno povezana, svaka ima svoj cilj, ali se sad
sve to ispreplelo. I dok mi moramo usvajati europsko zakonodavstvo i
pravila ponašanja, s druge smo strane suočeni s antieuropskim manirama.
Najnovija je otkrivena baš u Haagu, u jeku prepiske oko topničkih
dnevnika. I dok nam iz Haaga to i nije toliko zamjereno, posebice ne
nakon našeg polupriznanja, javno je obznanjeno da Bruxelles godinu dana
posve ignorira haaški obvezujući nalog za dokumentacijom EU promatrača.
I nikome ništa.
A u slučaju Hrvatske već bi se brujalo o sankcijama. Ili, primjer
Slovenije, koja je bez i jednog spomena granice ušla u EU, a sada svoju
poziciju ucjenjivački koristi kako bi povukla crtu ondje gdje joj
odgovara.
EU je pak kao nemoćan jer ne postoje mehanizmi koji bi preskočili neku
zemlju članicu ili je kaznili ako je protiv svih drugih, i to još kad
se ponaša očito neeruopski. Kako protumačiti da smo zadovoljili
kriterije za NATO i tamo nas primaju, što god Slovenci igrali, a u EU
nas koče, iako su uvjeti slični?
Ne treba, međutim, takve nedosljednosti i poremećene vrijednosti
tražiti samo izvan zemlje. U nas ih ima svaki dan. Razumiju li naši
ljudi što se to događa? Razumiju li to posebice mladi, među kojima je
sve više crnila, samoubojstava i agresije? Kako njima objasniti tko je
bio agresor u ratu, ako se Domovinski rat i agresija često
minoriziraju? Mladi često ne razumiju zašto je Gotovina jednima
zločinac, a drugima heroj. Bombardirani su tezama kako je za Tuđmana
vladao neki rigorozan režim, a ostavlja se dojam da su za Tita tekli
med i mlijeko.
Kako mladi neće biti zbunjeni ako se s Pantovčaka stalno nekritički
glorificira antifašizam, a nakon više od 60 godina od završetka Drugog
svjetskog rata i u nas i u Sloveniji iz zemlje izlaze tisuće kostiju
ljudi koje su ti isti antifašisti likvidirali po bezbrojnim jamama.
Ili, teško će mnogima biti jasno zašto je Thompsonu zabranjeno pjevati
u pulskoj Areni, a udarni termin HRT posveti Lepoj Breni.
Sve su to dvostruka mjerila oko nas. I kako onda društvo ne bi bilo
shizofreno? Kako mladi ne bi “pukli”? Ne može se više ni od Crkve puno
očekivati, jer se sve više dobiva dojam da se ona vratila u feudalno
doba, ako je ikad iz njega i izašla. Jer su joj često na prvom mjestu
nekretnine i novac, svećenicima mercedesi, a gladnih i nezaposlenih sve
je više. Nije se baš čulo iz crkvenih redova kako će se ona prilagoditi
ovoj krizi i čega će se odreći. Često se dizala velika buka ako joj je
država ostala dužna novca, a nekako se manje čuje kad je riječ o
poniženima, gladnima i zlostavljanima.
Političari su pak prestrašeni, jer njima je najvažnije pitanje hoće li
zadržati svoje fotelje. Ova je kriza taj strah samo još pojačala. Nas
pak stalno pokušavaju prikazati potrošačkom robom, a crnilo i depresija
svuda su oko nas.
Sve je to začarani krug iz kojega nikako da izađemo. Nema nikoga na
obzoru tko će narodu reći da se pokrene, da ne čeka ni političare ni
EU, jer svi oni imaju svoje probleme. Netko bi konačno ovaj narod
trebao uvjeriti da je pametan i sposoban preživjeti i ovu krizu – ne
samo financijsku nego i moralnu i vrijednosnu. Ali da bi se preživjelo,
treba raditi i raditi i opet raditi, a ne čekati, muljati i lagati i
izmišljati da su svi protiv nas. Ne, jedino smo mi – protiv sebe!
KOMENTAR
