Posljednjim komentarom katolički tjednik Glas Koncila doista se, čini se, promovirao u jedini neovisni i slobodnomisleći medij u državi. Dok svi ostali, više ili manje, na ovaj ili onaj način kalkuliraju (a neki i doslovce trguju) opisivanjem i analizom gospodarskog stanja u Hrvatskoj, glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić odlučio se opaliti ravno u glavu. Doduše, nije učinio ništa spektakularno, nego upravo ono što svi u ovoj zemlji vide, a to je reći da je car gol, da su priče o gospodarskom oporavku Hrvatske bajke za naivne, da sadašnja Vlada nema snage učiniti bilo kakav zaokret, a očito, kako tvrdi katolički tjednik, sve konce u pozadini (ili podzemlju) vuku neke nevidljive sile, isključivo za svoj interes.
Vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj uglavnom šuti o svemu što se u zemlji događa. Izjave koje biskupi daju sa zajedničkih susreta toliko su uopćene, razvodnjene i sladunjave da više govore o onima koji ih sastavljaju nego o onima zbog kojih su sastavljene. Od iznenadnog odlaska bivšeg premijera Sanadera s vlasti crkveni vrh gotovo s rezignacijom odbija sudjelovati u javnoj raspravi o kvarnosti političkog sustava u Hrvatskoj. Daleko od toga da Crkva treba biti upregnuta u medijsku harangu i tko zna za čiju korist zahuktalu mašineriju lova na vještice, ali biskupi bi doista trebali prepoznati važnost trenutka i gotovo povijesnu opasnost koja se nadvila nad zemlju prijeteći dramatičnim uništenjem svega što se desetljećima i stoljećima stvaralo.
Na te stvari upozorio je upravo ovoga tjedna Glas Koncila, uperivši prstom npr. u poljoprivredu i njezin mizeran status u zemlji koja bi mogla, kako piše Miklenić, hraniti 20 milijuna ljudi. Stvarno treba biti budala i ne zapitati se zašto tome doista nije tako. Slučajno? Sigurno ne. To tvrdi i Glas Koncila vraćajući tako svome listu stari sjaj koji je imao prije ohoho godina kada je bio jedini medij u zemlji koji je smio razmišljati i pisati o pojavama i tijekovima koji su bili tabu-tema za sve ostale.
Premijerka Kosor kritiku Glasa Koncila nikako ne bi smjela shvatiti osobno i pokušati preko svojih crkvenih “veza” utjecati na uređivačku politiku toga tjednika. Uostalom, baš je nedavno predsjednik HBK đakovačko-osječki nadbiskup na Osječkoj televiziji, u božićnom intervjuu, rekao kako se često ne slaže s Miklenićevim komentarima. I ništa se nije dogodilo, već se potvrdila teza i da u Crkvi ima daška demokracije. No, kako Miklenić ne djeluje izvan struktura i kao slobodni strijelac, iz posljednjeg se komentara i te kako može iščitati poruka tzv. Kaptola, tj. crkvenog vrha da je nezadovoljstvo vladanjem političkih elita došlo do svoga vrhunca. Odnosno, da Crkva, kao najbolji poznavatelj bila naroda, postaje njegova najvjernija odvjetnica. A svakome pametnome, u ovome društvu obespravljenih, očajnih i prevarenih ljudi, tj. cijele nacije, ne treba previše tumačiti što to konkretno i znači.
To što je Mikelić napisao govore i pišu mnogi već godinama. Dakle, spektakularno je jedino to što se napokon i Mikelić usudio napisati isto.