Protekli mjeseci za hrvatskog premijera Zorana Milanovića sasvim sigurno nisu bili laki. Zemlja je u krizi iz koje se još ne vidi izlazak, stranka koju vodi pretrpjela je poraz od probuđene oporbe na izborima za Europarlament, nakon 13 godina, po svemu sudeći, ostat će bez vlasti u Zagrebu, a javni rejting premijera i njegove vlade je u padu. Sindikati u javnim službama prijete generalnim štrajkom, poslodavci Vladu proglašavaju nekompetentnom, Vladine zakone ruši Ustavni sud, a paraklerikalni aktivisti pripremaju veliki referendum o ustavnoj definiciji braka koji će dodatno zagrijati ionako užarene ideološke podjele u zemlji. Stoga ne čudi da je veći dio 2013. premijer proveo u polukonfliktnim verbalnim obračunima s političkim protivnicima, građanima, pa čak i koalicijskim partnerima. S obzirom na takvu atmosferu, ono što se dogodilo prekjučer oko 11 sati ujutro na drugom programu britanske televizije BBC po mnogočemu je izniman događaj. Gostujući u emisiji Hardtalk, Milanović se poprilično odlučno suprotstavio tvrdnjama voditelja da Hrvatska ima problema s ekstremnim nacionalizmom, ustrajući u stavu da HDZ – glavna oporbena stranka – nije ekstreman.
– Imam puno primjedbi na političke postupke i podmetanja glavne oporbene stranke koja nikad nije imala problema s time da poziva na neke niske strasti, ali oni nisu ekstremni nacionalisti. Vidimo u našem okruženju puno gore od toga – rekao je Milanović. Principijelno je odbio priliku da pred auditorijem od nekoliko stotina milijuna stranih gledatelja svoje glavne političke protivnike diskreditira kao ekstremiste. S pravom. Navodna hrvatska radikalna desnica godinama je bila adut međunarodne zajednice za pritiske na Hrvatska. Svi Milanovićevi prethodnici od smrti Franje Tuđmana naovamo rado su tu činjenicu zloupotrebljavali, tražeći vlastitu afirmaciju kroz ulogu tobožnjih boraca protiv radikalne desnice. A ta hrvatska desnica, unatoč nekim pojedinačnim incidentima, ipak baš i nije radikalna. Pa u Hrvatskoj tako ne postoji nijedna relevantna politička stranka koja bi u svojim programskim načelima službeno zagovarala smanjenje prava nacionalnih manjina, radikalizaciju odnosa prema susjednim zemljama ili, primjerice, rehabilitaciju ustaškog režima. Za usporedbu, u susjednim državama već postoje ekstremne stranke poput mađarskog Jobbika ili grčke Zlatne zore koje javno promoviraju rasističke, ksenofobne i neofašističke ideje. Ne samo da ih promoviraju nego na izborima dobivaju oko 20 posto potpore. Je li onda Hrvatska ta koja ima problem s radikalnim nacionalizmom? Premijer Milanović, za razliku od svojih prethodnika, odlučio se oduprijeti nagonu da prikuplja međunarodne političke poene denunciranjem svojih političkih suparnika, ali i konzekventnim rušenjem međunarodnog ugleda Hrvatske. Dokaz je to političke zrelosti pa Milanović – učestalo i opravdano kritiziran zbog svog komunikacijskog stila – ovaj put zaslužuje pohvalu. U okružju hrvatske političke scene, gdje se dvije najveće stranke već mjesecima časte nazivima kao što su “crna kuga” i “crvena peronospora”, ova jedna izjava sasvim sigurno neće u znatnoj mjeri utjecati na Milanovićev javni imidž, kao ni na političke odnose u zemlji. Ipak, mogla bi poslužiti kao putokaz k jednoj novoj i boljoj kulturi političke komunikacije u Hrvatskoj. Pripadnike aktualne vladajuće garniture često se u javnosti podsjeća da su predstavnici svih građana, a ne samo svojih birača. Premijer je sada tako postupio, no treba naglasiti da ista maksima, zapravo, vrijedi za sve političare – bili na vlasti ili ne. Produbljivanje postojećih ideoloških raskola u hrvatskom nacionalnom korpusu dugoročno je gubitnička politika za sve stranke. Milanović možda – ako je suditi po nastupu na BBC-u – sad to i shvaća, pitanje je samo što bi odgovorio Karamarko da ga strani novinar pita o tome kako se bori protiv vladajućih neokomunista i jugonostalgičara?
marko.biocina@vecernji.net
