Međunarodni kongres "Imaju li religije značenje za Europu", kojim je Dominikanska provincija u Hrvatskoj od 8. do 10. siječnja odlučila obilježiti 800. obljetnicu svoga "reda propovjednika", okupit će predstavnici kršćanstva, islama i židovstva, ali i znanosti, kako bi pokušali dati odgovor na aktualna zbivanja u Europi, koja imaju i svoju vjersku dimenziju. Razgovarali smo s o. Srećkom Koralijom, koji je regens studija Hrvatske dominikanske provincije, koordinator regensa Europe, povjerenik grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskog Reda za Europu, teolog, sirijacist, orijentalist, bibličar, a studirao je i specijalizirao u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu, Rimu te na Woolf Institute u Cambridgeu.
Koji je motiv za organiziranje ovakvoga kongresa?
U sklopu proslave 800. obljetnice Reda propovjednika, svjesni 50. godišnjice deklaracije Drugog vatikanskog sabora "Nostra Aetate" i raznih događaja koji su zahvatili suvremeni trenutak, kao i snažne potrebe suvremenog čovjeka za susretom i dijalogom, želimo promotriti društvo u njegovim temeljnim značajkama. Polazeći od situacije na području jugoistočne Europe, kroz nekoliko tematskih točaka želimo promišljati trenutačno stanje društva na europskom tlu: percepcija dijaloga, odnos religija i ustroja pojedinog društva, odnos vjere i kulture, pitanje prisutnosti Boga u demokraciji, inkulturacija i ljudska prava, religije i međunarodno pravo, odnos edukacije i razvoja društva itd.
Odlučili ste se za širok izbor sudionika?
Budući da ovim kongresom želimo na interdisciplinaran razmišljati o važnim društvenim temama, prezentirati različita, a i oprečna mišljenja, sudjelovat će razni uglednici i znanstvenici različitih akademskih profila (filozofi, teolozi, pravnici, povjesničari, sociolozi) iz nekoliko država (Hrvatska, BiH, Makedonija, Kosovo, Srbija, Slovenija, Crna Gora, Velika Britanija, Italija, Njemačka, SAD, Belgija, Pakistan, Norveška). U suorganizaciji sudjeluje Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište Domuni, Fakultet filozofije i religijskih znanosti, Učiteljski fakultet u Zagrebu, Sveučilište Angelicum, Woolf Institute u Cambridgeu, Islamska zajednica u Zagrebu, Židovska vjerska zajednica Bet Israel, URI Europe, a kao pokrovitelji Styria i Večernji list.
Nije li deplasirano u sekularnoj i ateiziranoj Europi govoriti danas o ulozi religija?
Riječi i zbunjuju i razjašnjavaju stvari. Naime, sudbina sekularne i ateizirane Europe tvori čvrsto povezan scenski model s onim religioznim koje čovjeka može podići na višu razinu iskustava. Mislim da se disonanca između dvije dimenzije vašeg pitanja događa zbog toga što se nerijetko susreće velika dvojba u autentičnost i vjerodostojnost izrijeka religija i njihovih službenika pa pojedinac rado posegne za sekularnim i ateiziranim. Budući da je religija i društveni čin, njena uloga je odgajati čovjeka na opuštenu samostojnost koja iz mehaničkog zbivanja prelazi u zagrljaj bližnjega koji smije, a i treba biti drugačiji. Susret različitih dimenzija življenja je nužan, kako bi ozdravili odnosi oštećeni iz vjerskih, političkih i ideoloških razloga. Kao kolektivno događanje, društvo nužno uključuje i sekularno i ateizirano i religijsko, a tu je onda zdravo Europu najprije smjestiti u okvire demokracije koja omogućuje razlikovanje između autoriteta pojedine države i autoriteta religije. Religiozno je uvijek imalo i imat će svoje bitno mjesto u čovjekovu životu. To mjesto ne smije instrumentalizirati npr. militantni ateizam koji pod svaku cijenu želi izgurati vjersko iz sfere suživota jer je vršenje nasilja na jedan drugi način, a u ime nekakvih sloboda. Takva ponašanja mogu jako usmrdjeti demokraciju. Dakle, ne trebaju nam religije da bismo skliznuli u isključivost, no one se počesto koriste kao streljivo za provođenje vlastitih ciljeva, čemu je Europa nebrojeno puta svjedočila na ovaj ili onaj način.
Kolika je stvarna moć i utjecaj religija na globalna zbivanja?
Teško je dati nekakav mjerljiv odgovor jer on ovisi o kontekstu zbivanja. Religije trebaju odgajati čovjeka na samostojnost i odgovornost, a onda taj čovjek djeluje u pojedinoj situaciji i grupi. One ne smiju biti staleška vertikala pred kojom se prostire crveni tepih, već odgojiteljice vrijednosti. Proroci su imali velik autoritet, ali nisu imali moć. Nadalje, religije mogu mnogočemu poučiti one koji ih žele izgurati iz javnog prostora propovijedajući demokraciju, a istodobno zagovarajući neke slobode koje tu istu demokraciju obezglavljuju.
Poznate su reakcije zbog crteža proroka Muhameda, no također se može smatrati povredom vjerskih osjećaja kršćana kada se Isus proglašava poslanikom islama
Kako gledate na sve što se događa s islamom posljednjih godina?
Najvjerojatnije zbog niza terorističkih napada, na površinu nekako izbijaju dvije stvari: strah od dolaska nečeg novog u vjerskom i društvenom smislu s jedne strane te želja onih koji dolaze da u tom novom društvu nekako osnaže prisutnost svoga Boga s druge strane. Istaknuo bih ovdje još jedan fenomen. Naime, ulogu imaginacije koja postaje reprezentativna za cijelu grupu onih na koje se odnosi. Izvodimo da je uloga zamišljanja i slika izrazito važna za jedno društvo. Nije bez razloga što sve tri tzv. abrahamske religije (židovstvo, kršćanstvo i islam) upozoravaju da se Boga ne smije oblikovati ljudskim rukama, odnosno prikazivati na slikama. Ovim želim reći da su zamišljaji, misli i slike bitne odrednice u percepciji drugoga. Ovdje veliku i odgovornu ulogu igraju vjerski vođe u čijim je rukama propovijedanje vjere, a poglavito načina ophođenja prema onima koji su vjerski drugačiji. Kad je već u pitanju islam, mislim da bi se oni koji ga koriste za provođenje nasilja nad drugima, bilo ono fizičko ili verbalno, trebali sjetiti da svoju molitvu redovito počinju u ime Alaha milostivog i samilosnog, ako takvi uopće i iskreno mole, osim nominalno.
A islamizacija Europe, o kojoj se govori posljednje vrijeme?
Stari je kontinent kroz povijest doživljavao preobrazbu društvenih paradigmi kao i promjenu umjetničkih stilova, toga se ne treba plašiti. Što se trenutačne situacije tiče, kontinent se na neki način susreće i s islamom koji se onda interpretira i oživljuje u političkom i kulturnom kontekstu, no ne zaboravimo da nije samo islam taj koji se uprisutnjuje, europsko društvo doživljava i mnoge druge promjene. Pitanje prihvaćanja određene religije stvar je pojedinca. Kao što možemo govoriti o islamizaciji, tako možemo govoriti i o kristijanizaciji, jogizaciji, hinduizaciji, sekularizaciji, ateizaciji itd., no islam trenutačno izbija na površinu zbog medijske pozornosti poradi recentnih događaja. Prisutnost svih ovih stvarnosti u Europi tiče se svih građana Europe koji uživaju blagodati demokracije, koja se također nipošto ne smije instrumentalizirati ni iskorištavati. Pojedinac stoga treba dobro kritički otvoriti oči i uši kada sluša javnost, a i propovjednike određene religije. Ne treba se bojati migracije naroda i religija, već valja izbjegavati licemjerje koje je nerijetko prisutno s obje strane, i onih koji dočekuju i onih koji dolaze.
Koje su glavne dodirne točke kršćanstva, judaizma i islama danas, a koje mogu utjecati na suvremena zbivanja?
Vjera u jednoga Boga, strah Božji, borba protiv fanatizma i isključivosti, napori za odgoj i obrazovanje ljudi, učenje o čovjeku, poštivanje vjerskih osjećaja te odgoj na propovijedanje u pluralističkom društvu, očuvanje dostojanstva čovjeka te izgradnja iskrenosti u ljubavi. Naravno, ti pojmovi mogu imati različit sadržaj s obzirom na religiju pa to može dovesti do toga da pripadnici određene religije svoju mogu smatrati jedino istinitom, čime se nekada opravdava isključivo ponašanje prema pripadnicima drugih. Te dvije stvari nažalost često se brkaju. Mislim da u ovom kontekstu valja istaknuti i pitanje koliko je netko kao sljedbenik određene religije slobodan u izražavanju. Javnosti je poznato koliko su reakcija na globalnom planu crteži proroka Muhameda, no također se može smatrati povredom vjerskih osjećaja kršćana kada se Isusa proglašava poslanikom islama. Nadalje, čitanje npr. Petoknjižja s kršćanskim naočalama nije relevantno u židovstvu koje takvo tumačenje ne priznaje. Dakle, veoma je sklizak teren dirati u dogme pojedine religije kako bi se osnažio argument propovijedanja vlastite. Sve ovo, naravno, utječe ili ne utječe na određena zbivanja.
Nisu li međureligijski dijalog i zajedništvo utopija, kada se na razini ekumenizma ne mogu o zajedništvu dogovoriti kršćanske crkve?
Temeljni izazov i ekumenizmu i međureligijskom dijalogu predstavljaju dvije pretpostavke: naime, da se oni koji drže do normativne istine određene tradicije smatraju netolerantnima, a oni koji su otvoreni istinama druge religije mogu se lako smatrati liberalnima a ponekad i nevjernima svojoj vlastitoj tradiciji. Ne radi se ponajprije o naporima prema vidljivom jedinstvu, već naporima da se shvati da postoji i netko tko drugačije razmišlja i vjeruje, a da ga se pritom ne isključuje iz vlastitog društva. To iziskuje velik napor na mnogo razina.
Koliko su religije, zapravo, danas ispolitizirane?
Religija se instrumentalizira onda kada se čovjekova osobna stremljenja pretvore u njegov vlastiti dekalog, odnosno kada se koristi Božjim riječima i religijskim simbolima kako bi ostvario svoje trenutačne ciljeve. Primjer toga su i oni koji, iako nemaju veze s religijom, u raznim kontekstima koriste Božje riječi i vjerske simbole kako bi osnažili vlastiti argument, ili proveli neku ideologiju. U tom smislu valja razlikovati između tzv. vjerskog rata i korištenja religije u političke svrhe. Kao što uvijek vreba opasnost da se religije ispolitiziraju, tako postoji i opasnost da određeni politički sustavi preuzmu božansku i isključivu dimenziju. Religije su pozvane preodgajati takva opasna ponašanja.
Trebaju li se, zapravo, isključivo vratiti duhovnosti i na taj način mijenjati društvo i svijet oko sebe?
Pripadnici svake religije trebaju biti spremni priznati istine njihovih vlastitih vjerovanja, ali poglavito prepoznavati postojanje i važnost dubokih razlika među religijama. Duhovnost se zapravo očituje u zrelosti i ljudskosti, a tome se religije stalno vraćaju. O pojedincu, naravno, ovisi kako će postupati. Jednako tako, pri pisanju znanstvenih knjiga i članaka, pripadnici pojedine religije trebaju razvijati pošteni argument te izbjegavati jednostrani vokabular koji odaje njihovu neznanstvenost. Na teologijama i policama svih vjeroispovijesti toga ima jako mnogo, no s druge strane ta je dimenzija prisutna i na drugim područjima. Ovo podvlačim jer su akademske institucije te koje oblikuju i vjerske vođe i buduće generacije. Duhovnost se poglavito i manifestira i izgrađuje na taj način.
>> Rođena sam muslimanka, a danas sam kršćanka. Isus me je odabrao, a ne ja Njega
