Kada je u osvit drugog kruga lokalnih izbora HNS-ova ministrica kulture Andrea Zlatar Violić osvanula u Šibeniku, došla je podržati haenesove kadrove, ali je posjetila i šibenske tvrđave. Među njima i tvrđavu Barone za koju je Ministarstvo kulture odobrilo novac za izradu projekta kako bi se i ta tvrđava privela turističkoj eksploataciji. Novac je Ministarstvo kulture odobrilo udruzi Juraj Dalmatinac, za koju je ministrica izjavila da je čini mlada grupa ljudi koja pokazuje kontinuitet brige za Šibenik. I južnije od Šibenika, u Dubrovniku također postoji grupa ljudi koji pokazuju kontinuitet brige za Dubrovnik. Doduše, to u pravilu nisu mladi ljudi, no imaju bogatu tradiciju djelovanja, punih šezdesetak godina.
Počeli su djelovati još u socijalizmu i, čini se, nisu mu smetali. Nazvali su se Društvo prijatelja dubrovačke starine, ali su im glavni cilj djelovanja bile dubrovačke zidine. Kako su godine prolazile, baš je ta udruga građana uspjela ono što se činilo nemoguće. Okružila je Grad turističkim putom koji svakom turistu koji plati ulaznicu omogućuje šetnju ponad jednog od najskladnijih gradova na svijetu. Društvo gospara tijekom vremena širilo je djelatnost i skrbilo i za građevine na cijelom području Dubrovačke Republike. Baš djelatnošću tog društva, može se reći da je Dubrovačka Republika živa. Tako je Društvo zbrinulo stonske zidine na koje godišnje dovede nekoliko desetina tisuća posjetitelja, a baš su lani obnovili i Sokol grad u Konavlima.
I dok ministrica daje podršku mladoj udruzi mladih ljudi u Šibeniku, što zavređuje pljesak, nije jasno zašto joj smeta starija udruga iz Dubrovnika koja i dalje želi pokazivati kontinuitet brige za kameni grad na jugu Hrvatske? Kako to udruga u Šibeniku može skrbiti za stare građevine, a ona u Dubrovniku ne smije? Zašto šibenska djeca mogu dobiti i državni novac za projekt upravljanja tvrđavom Barone (150.000 kuna), dok se Društvu prijatelja dubrovačke starine dopunama Zakona o obnovi grada Dubrovnika želi konfiscirati imovina? I to društvu koje od države ne očekuje ni kunu novčane pomoći i koje prema ugovoru s Gradom Dubrovnikom tom Gradu daje polovicu prihoda od ulaznica za posjet zidinama, a državi isplaćuje lijepi iznos PDV-a.
I dok ministar financija muku muči sa svakom kunom, dignuo je ruku za dopune zakona prema kojem će ostati bez PDV-a od ulaznica za dubrovačke zidine (to su milijuni kuna) te preuzeti skrb za zidine koje su dosad financirali isključivo njihovi posjetitelji. No, tako je to u državi u kojoj nema pravne sigurnosti. Što se dopušta udruzi građana u Šibeniku, ne dopušta se udruzi građana u Dubrovniku, a sve odlukom jedne, doduše poetske duše, ministrice koja se razumije u interpretaciju teksta, ali se ne razumije u paragrafe. Pa jednima daje ono što drugima oduzima.
No, kada je već pred Sabor poslala zakon prema kojem jedino intendant HNK u Zagrebu ne smije na to mjesto biti izabran više od dva puta, ne čudi da želi po brzom postupku, naravno, uz lokalnog šaptača gradonačelnika Andru Vlahušića (HNS), razvlastiti Društvo prijatelja dubrovačke starine koje će, ako Sabor prihvati dopune, s tužbom morati u dugotrajnu sudsku proceduru. A što će u međuvremenu biti s dubrovačkim zidinama? Hoće li na njima biti katanci dok se spor ne riješi? Hoće li ta zlatna koka hrvatskoga kulturnog turizma postati hrvatska kulturna sramota? Odgovor na ta pitanja zna samo predsjedništvo HNS-a koje zapravo vodi Vladu u kojoj je Zoran Milanović tek statist koji čak ne zna uspješno skočiti ni s bornih kola.
