Redovita repertoarna predstava jednog sasvim običnog utorka navečer, a gledalište puno. To znači da Zagrebačko kazalište mladih ima svoju publiku, i to mahom mladu publiku koja vjeruje da je ono što joj se nudi na toj pozornici vrijedno pažnje. Od dolaska u kazalište nisu ih odvratile ni loše kritike što su se nakon premijere bile stuštile na autora i redatelja Jana Fabrea i njegov komad autoironičnog naslova “Car neuspjeha”.
Nemam ni želju ni potrebu stavljati se između kolega kazališnih kritičara i slavnog belgijskog umjetnika, utoliko više što je i on sam učinio kardinalnu grešku kada se spustio u hrvatsku medijsku arenu i upustio u šaketanje s pljuvanjem u kojem nikako ne može biti pobjednika. Može biti samo popljuvanih i poniženih.
Otvarajući novine i stavljajući glavu pred ekrane danas doista morate biti oprezni. Morate se držati na distanci, kao kad vas u klinč uhvati neki od onih ljudi koji ne znaju govoriti staloženo i mirno, nego uvijek galami, uzbuđen je podjednako zbog sitnica i kataklizmi, unosi vam se u lice i neprestano pljuje li pljuje. To što slinu nehotice rasipa posvuda, ne umanjuje nevolju i neugodu kolateralno popljuvanih slušatelja i čitatelja. glumac
Od krvi i željeza
Dakle, Janu Fabreu nipošto ne treba odvjetnik. Ali, nakon što sam gledao “Cara neuspjeha” imam silnu potrebu napisati koju riječ o glavnom i jedinom glumcu te monodrame. Od velike želje da raščlane Fabreov tekst, režiju i scenu, poneki su kritičari kolateralno pljucnuli, ili tek onako s visoke razine raspravljanja i razračunavanja s Fabreom tek usput potapšali glumca kao da se radi o nekom naivnom klincu koji nije ni svjestan da je zlostavljan i zloupotrijebljen.
Doista je riječ o mladom glumcu, ali mladom onako kao što se u Hrvatskoj redovito mladima naziva umjetnike čak i nakon što debelo zagaze u četrdesete, a Frano Mašković bliži se tek polovici svojih tridesetih. Ja ga zovem mladim i zato što su njegovo lice i njegov talent još uvijek silno svježi i nepotrošeni, o čemu svjedoči i predstava za koju ga je Fabre izabrao na audiciji i onda mu na leđa natovario monodrametinu od skoro sto minuta i ostavio ga pod njom kao pod križem, što redatelji i inače rade svojim glumcima i pjevačima. Dođu, režiraju, naklone se na premijeri i odu. To tako jednostavno funkcionira i zato se u reprizama mnogo bolje nego na premijerama vidi od čega su sazdani umjetnici na pozornici. Prema onome što sam prošlog utorka vidio u ZeKaeMu, Frano Mašković je čovjek i glumac od krvi i željeza.
Svako doba ima svoje stilske vježbe, rekla je mudra gledateljica do mene na kraju Maškovićeve glumačke parade transformacija iz lika u lik. U tim neprestanim karakternim i emocionalnim skokovima on se drži u skladu sa svojim nadimkom Mačak. Glumi, pjeva, žonglira, govori, šapće, urla, skače, puzi, tješi, prijeti, hrabri, sumnja, ulaguje se, prkosi, ponavlja, griješi, pa opet ponavlja i opet griješi, u rijetko čemu uspijeva, često pada i ustaje. I u jednom je postojan: on ne odustaje.
Svu silu Fabreova teksta koji kulja iz glumčevih usta ja sam doživio vrlo osobno i nimalo kao samoproduciranje slavnog autora. Istina, nema tu doista ničeg senzacionalno novog niti u sadržaju, niti u poetici. Nisam čuo ništa što u svojim stihovima već nije zalelekao Tin Ujević o egzistencijalnoj tjeskobi poput crva zgaženih i prezrenih ljudi, tako starih od umora i želje za predajom, a tako mladih od želje da ponovno započnu, da se ponovo dignu, krenu, pokušaju. I u tom smislu je i Fabre taj koji ponavlja, koji ne odustaje.
Od Maškovića se traži prilično radikalna gluma, ali komad ni trenutka ne otklizne u bezrazložnu nasilnost, vulgarnost, psovku radi psovke ili neku drugu ekshibicionističku ekstravaganciju za kakvima znaju posegnuti nemaštoviti i loši umjetnici koji su vam kadri usred normalnog razgovora, šoka radi, pljunuti u lice. Ili nešto još gore.
Naprotiv. Da ne bude svih tih zastrašujućih sto minuta baš potpuno sam, Fabre je glumcu na pozornici za druga ostavio sitnog nevidljivog mrava. Naravno, za Maškovića je to još jedna uloga više, jer da bi s mravcem razgovarao, što i čini, on mu mora posuditi lik i glas i još usput paziti da ga ne nagazi, a kad to učini pružiti mu prvu pomoć i reanimirati ga.
Glavni lik, taj car neuspjeha, neuspješan je klaun kojem srce nije u grudima, nego ga nosi kako god i gdje god stigne, u neprestanoj napasti da ga pojede. Njega svako malo nešto zaboli među ramenima, na leđima, iz kojih se žele probiti i otkriti krila. I baš zato što je u svemu tome sam, on se tako lako poistovjećuje s mravom koji i kad je jedan, sam samcat predstavlja milijune i milijarde. I jedan može biti grupa, kaže tekst.
Mravlji narod Ahilejev
I tako Frano Mašković Mačak na pozornici prestaje biti sam. S njim smo i svi mi, njemu slični i kao ljudi i kao mravi. Skupa s glumcem, mi postajemo, mi se podsjećamo da smo Mirmidonci, mitski Ahilejev narod nastao od žene i mrava, kukca koji nije bio presitan ni nedostojan da mu obličje preuzme sam Zeus.
Mirmidonac Frano na pozornici je pravi glumački Ahilej, premda mene nije najviše pogodio svojom kondicijom, koncentracijom i snagom, nego jednom od svojih vlastitih najnježnijih pjevačkih improvizacija u predstavi. Siguran sam da mu nije Jan Fabre mogao sugerirati da u jednom trenutku propjeva tepajući baš na melodiju “Zeke i potočića”.
Ustrajnost u odbijanju i neprestanom pokušavanju. To je sasvim konkretna, vrlo upotrebljiva i svakako vrlo potrebna poruka i pouka ove predstave. Država u kojoj živimo već dugo nalikuje carstvu neuspjeha u kojem kao da uspijeva samo laž i krivotvorina. Ali, ima jedna pozornica na kojoj nema laži i zavaravanja. To je svatko od nas pred samim sobom. To je osvijetljeni podij na koji svako jutro ustajemo i ponovno pokušavamo. Ili se predajemo. Ovisno o tome jesmo li sitni poput jednog nevažnog insekta među milijardama istih, ili veliki poput mrava koji ima snagu milijardi i kad je sam.
Nije “Car neuspjeha” cmizdrenje o tome kako je teško biti umjetnik. “Car neuspjeha” je monodramski ep u kojem Mirmidonac Frano Mašković od mrava postaje čovjek. Baš kao i svako tko ne odustaje, pa makar živio u središtu carstva neuspjeha.
Srdačne čestike, gosp. Pofuk! Antologijski tekst - koji me već \'potjerao\' da vidim predstavu. (Posebice, naravno, stoga što itekako dijelim Vaše mišljenje da je svatko od nas - današnjih građana ove temeljito upropaštene paradržavice - Mirmidonac pred zrcalom vlastite savjesti... a ona je, u iole poštena čovjeka, odista jeben sudac!)