Život je u biti jednostavan poput prve jesenske sarme koju s užitkom kuham. Taj spoj kiselog zelja, riže i mesa vrhunac je moje kulinarske umjetnosti i razlog da se pravim važan. Jer, kad je kuhača u pitanju, tu mom egu i uspavanoj narcisoidnosti nema kraja. Nakon što sam kušao sarmicu, odlučih po gradu prošetati i razgaziti nove, koncertne i premijerne, tenisice. U šetnji sretoh Ibricu Jusića i njegova vjernog Archibalda starijeg od Tadijanovića.

– Više jadnik i ne čuje pa ga sad zovem Beethoven jer mu je sve isto kad je gluh – pomalo će tužno Ibrica najavljujući svoj retrospektivni Božićni koncert.
Ispred Charlieja susrećem se sa starim čapljinskim plejbojem Stankom Jerkićem i krećem u obilazak grada. U kafiću ispod nebodera, koji bih tako rado srušio kao i Ferimportovu glazbenu akademiju, ugledam Bobija Marottija. Sjedi, pijucka i smiješi se iz kolica.

– Sad se već lakše diše jer poslije ručka i večerice slijedi čašica vinčeka.
Predah uz pršut koji je doteglio Voda. Eto me opet s nožem za rezanje. Po fetu su dobile Arijana Čulina i ostale “udovice” iz kultne predstave splitskog HNK, a u degustaciji su guštali Perica Martinović, Ankica Dobrić, Nikša Kušelj, Nenad Cvetko, Vlatko Dulić...
U noćnoj ophodnji eto Tarika Filipovića i njegova najboljeg frenda Tomislava Kašljevića.

– Tarik, jedna moja zgodna prijateljica rado bi te upoznala – priključi se spiki uvijek nam draga Božidarka Frajt.
– Kad sam prije par godina zaprosio tvoju Bojanu, nije bila voljna za udaju – uzvrati Tarik.
– Ma, ti se šališ. Nisam znala za to.

Potvrdim Tarikovu ženidbenu ponudu jer sam bio svjedokom tog čina prije nekoliko ljeta u predvorju dramskog kazališta. Tarik mi s puno veselja reče da su mamini nalazi super i eto razloga da nam “Ivan Dolac” popravi cirkulaciju.

– Organiziram u Zagrebu i Beogradu spektakularne koncerte posvećene Indexima – otkri mi uz gutljaj vina Tomo Kaljević, a ja odlepršah doma jer me sutradan čekao “naporan” dan na ranču Pere Močiboba. Naš zajednički prijatelj hrvatski Amerikanac Branko Borgudan doteglio je k Peri u Šestine hrpu mesa, ajvara, Budišćakova vina i portugisca pa je bilo vrlo veselo. Dečki iz “Kužiš, stari moj?” zasvirali su, Jadranka Gračanin zapopevala, a ja sam s Nadom Abrus hranio prekrasnog Perinog konja. Ma, toliko je lijep da mi je bilo žao što nisam konj. U Šestinama Pero uzgaja i najljuće feferone na svijetu. Ponudio sam jedan Adamu Končiću i uložio janjetinu, a on ga je samljeo pred svjedocima Goranom Grgićem, Vedranom Mlikotom, Željkom Smolekom, Hampijem, Šomijem... Kad je ugasio vatru u svojoj utrobi, nestalo je i portugisca. Spuštajući se u nizine

Donjega grada, na Trgu mi Miran Hadži iz Kraljeva ulice servira vic za pa-pa.
– Znaš li kako se na mađarskom kaže pedofil?
– Salaš u malom ritu.