Od sportske povijesti Dinama možda bi zanimljivijom bila neka vrsta
njegove političke povijesti. U nekoj intelektualno, poduzetnički i
patriotski poticajnijoj sredini od naše bilo bi za očekivati
da se pojavi takva knjiga. Posebno o pačanju politike u taj klub.
Umjesto neke političke monografije NK Dinama u jednom od
“tisuću i jednog” pučkoškolskog
povijesnog udžbenika pojavila se tek politička uzgredica o odnosu
nogometa i politike, zapravo modra povijest o najvažnijem i najmoćnijem
političaru od proglašenja Hrvatske, o dr. Franji Tuđmanu.
Naoko neutralna udžbenička uzgredica, autora Krešimira
Erdelje i Igora Stojakovića (Tragom prošlosti
8/Školska knjiga), odnosno činjenica da je dr. Tuđman
“promijenio ime nogometnog kluba Dinamo u Croatia”,
nedvojbeno je spomenuta da sugerira karakter Tuđmana i njegove vlasti.
Ne da je bio nogometni zagriženjak zaluđen Dinamom, nego prvenstveno da
je bio moćni autokrat i voluntarist, koji je samovoljno preimenovao
Dinamo, a potom, unatoč gotovo općem navijačkom negodovanju, nije
dopustio da mu se vrati staro ime.
Od te Tuđmanove tvrdoglavosti glede Dinama, kao ilustracije njegova
tipa vladanja, nekim bi autorima možda važnijom bila činjenica koja je
prethodila tome, a dogodila se također u Maksimiru i nedvojbeno je
povijesna. To je utakmica s Crvenom Zvezdom, kada su divljali
arkanovci, a BBB-e pendrečila “narodna milicija”.
Najezda arkanovaca i inih delija u Zagreb bila je zapravo proba
agresije na Hrvatsku, ali tada se vidjelo da delije neće proći, da se
stvara hrvatski pokret otpora spreman da im se suprotstavi. Tada se u
Maksimiru klicalo Tuđmanu (još prije njega simbolom otpora
miloševićevizaciji bio je Stipe Šuvar!), u njemu
vidjelo vođu neminovnog otpora. Ali Tuđmanu će se, kada je odbacio
“sveto ime Dinamo” na tom istom stadionu uporno
zviždalo, podrugljivo pjevalo: “Ima jedan čovjek čudan,/ ime
mu je Franjo Tuđman.“
Da je Tuđman bio takav autokrat, kakvim ga se eto bilježi i u
udžbenicima, da je tada bio “Tuđmanov režim”, a on
“politički diktator”, te bi zvižduke
utišao kordon specijalaca. Bit će ipak da je on bio tek
okašnjeli nacionalni romantik opsjednut željom za
prevrednovanjem dotadašnjih vrijednosti, ali koji nije želio
shvatiti da zagrebački Dinamo nije tek puko ime, “relikt
prošlosti”, da nije ono što su bili
njegovi imenjaci iza tzv. željezne zavjese.
Današnja kriza pojedinačnih i nacionalnih vrijednosti
pokazuje opravdanost Tuđmanova revnovanja za “duhovnom
obnovom”. No, u tome se znalo i pretjerivati – od
stvaranja karikaturalnog “novogovora”, do
preimenovanje svega i svačega u “hrvatsko”, pri
čemu su promjene bile samo nominalne. Tuđmanovo
tvrdoglavljenje oko Dinama bilo je dio prevrednovanja starih
vrijednosti i pokušaja stvaranja novog hrvatskog
svjetonazora. Čudno je da nije shvatio da je baš Dinamo već
odavno postao, što bi on rekao,
“sastavnicom” upravo takvoga svjetonazora.
Ipak, najčudnije je da je pokojni predsjednik
“duhovnu obnovu” kanio provesti s nizom onih koji
su ga okruživali, dodvoravali mu se, plazili i slinili oko njega, a
onda kada je umro počeli se utrkivati tko će mu ime prvi javno
pljunuti. Čak i oni koji su mu nekoć gromko pljeskali kada je prekrstio
Dinamo, najednom su postali karakteri, a potom i “pravi
demokrati”. Jedino je Tuđman ostao “stari
autokrat”, kojega se tako obilježenog iz usmene predaje sada
ubilježilo i u školske udžbenike!
BIJEDA POLITIKE
