Ona pučka "svako čudo - tri dana" izgleda da neće vrijediti
glede izbora Zorana Milanovića za šefa SDP-a. Moguće je da će priče i
rasprave o njegovu izboru biti nakratko prekinute utakmicom s Rusima i
razglabanjima o njoj, a onda opet biti nastavljene razgovorima o
Milanoviću. Jer, Milanovićev se dolazak na mjesto Ivice Račana još
prije nekoliko mjeseci činio bez većih izgleda, sličio na razložnu
ambiciju, ali s malo mogućnosti da se ostvari.
Dok je dijelu pučanstva izvan SDP-a, ali sklonom politici, pojava
mladog, nepoznatoga, retorički umjerenoga i kultiviranoga Milanovića
bila neočekivano, pa i ugodno iznenađenje, dio SDP-a, nesklonon
ambicioznom mladiću, njegovu je ambiciju svodio na uzgredicu "naša
mašta može svašta". Otprije nekoliko dana Milanović je postao "narodna
priča", ali i stranačka mora onih esdepeovaca koji su se protivili
njegovu izboru.
U starim i poznatim licima pretrpanoj politici Milanovićeva je pojava
neočekivana novost. On je u posljednjih nekoliko godina zapravo jedino
novo političko lice koje, osim ambicija, pokazuje i neke kvalitete koje
ih prate i čine realnim. Utoliko Milanovićeva pobjeda premašuje
unutarstranačke okvire. Njegova bi pobjeda mogla biti i najava SDP-ove
"politike novog kursa", ali i definitivnog čišćenja nekih
zaostataka te politike. Izborom Milanovića SDP-ovo je članstvo pokazalo
da dijeli opće stavove o nužnosti novih i mladih osoba u politici, ali
želi i nešto novo u svojoj stranačkoj politici.
Da je željelo znano, izabralo bi nekoga od Milanovićevih konkureneta.
Tonino Picula nije prošao unatoč tome što se činio nekako najbližim
Račanovom shvaćanju politike, pa onda i kao nekim njezinim legitimnim
nastavljačem. Taj mu, uvjetno rečeno, doktrinarni legitimitet nije bio
dovoljan. Jednako kao ni Milanu Bandiću politička lojalnost, koju je
redovito pokazivao spram Račana, kada god bi se u stranci posumnjalo da
Bandić djeluje po principu "sam svoj majstor".
Bandićeva se pretenzija na mjesto stranačkog predsjednika pokazala
nerealnom i pogrešnom procjenom. Njegovi stranački i ini protivnici
stvorili su nevidljivi zid na kojemu je već prije konvencije pisalo
"Bandić, non pasaran", no on to nije vidio ili nije želio vidjeti. Iz
prolaska u drugi krug izbacio ga je dojam o bandoglavosti i teško
oborivi dojam da je atipični, a za mnoge i antipatični socijaldemokrat.
Željka Antunović nije pobijedila ni unatoč činjenici da je zapravo bila
"izvorni socijaldemokrat".
Možda joj je odmoglo baš to što se svojedobno s Antunom Vujiććm i
drugima iz SDSH priključila SDP-u, što nikad u njegovu ideološki
tvrđem dijelu nije dokraja prihvaćena kao "SDP-ov kadar". Taj je dio
stranke nije prihvatio ni unatoč njezinoj "skojevskoj retorici", koja
se doimala bliskom upravo tom stranačkom dijelu. Njihove simpatije
očito nije uspjela pridobiti, ali je zbog spomenute retorike vjerojatno
ostala kraća za glasove glasača kojima se takav govor ne sviđa.
Mnogima se u SDP-u, ali i SDP-ovim simpatizerima, ne sviđa
Milanovićeva najava da će njegov favorit za budućega premijera biti
Ljubo Jurčić. Možda više zbog toga jer Jurčić ni sam dugo nije znao bi
li u SDP ili ne bi, što nije "ponikao u SDP-u", nego što se njegov
projekt "industrijalizacije Hrvatske" doima zastarjelim, kao projekt iz
prošloga stoljeća.
Premda se čini da je Milanovićevim izborom u SDP-u "sve leglo na svoje
mjesto", taj bi izbor, ali ne zbog Jurčića, mogao pobuditi i stranačke
napetosti. Mir između Milanovićevih pristaša i pristaša kandidata koji
su izgubili sigurno će držati vjera u mogućnost izborne pobjede. Ali
ako se ona ne dogodi, Milanović bi mogao postati stranačka, a SDP
nacionalna priča.
BIJEDA POLITIKE
