Samo tjedan dana prije službenog ulaska Cipra u punopravno članstvo Europske unije, Bruxelles se pokajao. Naime, 1. svibnja 2004. Cipar je postao članica, a 24. travnja te iste godine ciparski su Grci na referendumu odbili plan Kofija Annana za ujedinjenje otoka iako je EU očekivao da će rezultat biti drugačiji i da će u Uniju ući cijeli ujedinjeni otok te se konačno okončati blokada turskog dijela otoka. Iz Europske komisije, iako su bili ljutiti, relativno su pristojno izjavljivali da je time propuštena jedinstvena povijesna prilika, a tadašnji je povjerenik za proširenje Günther Verheugen kazao da se nad ulazak Cipra u Europsku uniju nadvio teški crni oblak. Tada je Bruxelles, a vjerojatno i većina država članica, požalio što je vjerovao Cipru da će svoj ulazak u članstvo okruniti ujedinjenjem i pomirenjem. Na turskom dijelu Cipra rezultat je bio pozitivan, a predsjednik Mehemet Ali Talat pozivao je EU i UN, koji se na otoku nalazi od 1974., da učine nešto. Smatrao je da je apsurdno da dio Cipra koji je pokazao da ne želi prevladati podjele postaje članicom EU, dok ciparski Turci i dalje ostaju u limbu blokada, izolacije i siromaštva.
Glavni grad Cipra Nikozija jedno je od najšokantnijih mjesta koje sam posjetila. Grčki je dio sasvim normalan zapadnjački grad i tek, kada se počnete približavati liniji razdvajanja, koje ovaj grad dijeli napola, počne vas hvatati nekakva čudna tjeskoba. Tampon-zona je priča za sebe jer izgleda kao nakon eksplozije hidrogenske bombe, no najveći šok slijedi kada s dođe na tursku stranu. Tamo se život zaustavio i okamenio, tamo nema apsolutno ničega što bi sugeriralo da je to druga polovica grada u kojem sam bila prije samo deset minuta. Sve je staro, razrušeno, bijedno, siromašno... Bilo je to u ožujku 2004. godine pa su tračak nade izazivali plakati koji su ciparske Turke pozivali da na referendumu daju svoj glas “za” Annanov plan koji je predviđao da Cipar postane federalna država i kao takva cijela u Europskoj uniji. Od te 2004. pa do današnjeg dana grčki Cipar nije učinio ni jedan jedini korak prema pomirenju s turskim dijelom.
Turski premijer Recep Tayyip Erdoğan u više je navrata pokušavao isposlovati nešto. Čak je izjavio da kani zamrznuti turske pregovore s EU u slučaju da Bruxelles ne nađe način da ciparske Grke na neki način prisili da barem započnu razmišljati o nekakvom rješenju koje će voditi prema ujedinjenju. Ništa se nije dogodilo.
No nakon što se zakuhala najnovija bankarsko-financijska kriza na grčkom dijelu otoka, ona druga, turska strana kao da je ispustila uzdah olakšanja, uz zaključak da su možda imali i sreće što je referendum iz 2004. propao. Turski ministar financija Egemen Bağış čak je izjavio da vlada sadašnjeg premijera Nicosa Anastasiades plaća grijehe one vlade koja je prije devet godina “sredila” referendum i nakon toga se otvorila sumnjivim transakcijama koje su zemlju dovele u sadašnje stanje. Također naglašava da Cipar ne bi zapao u ovakvu krizu da je došlo do ujedinjenja jer bi s turske strane postojao neki kontrolni mehanizam koji Grcima ne bi dopustio da ulete u ovo u što su uletjeli.
Iako u svemu tome ima likovanja jer je zločestom susjedu krava na samrti, Turci su Grcima ipak poželjeli da im Bog pomogne da se što prije izvuku iz kaljuže. Ukratko, ciparski Turci zapravo sada mogu slaviti i Bogu zahvaljivati za to što su im Grci 2004. dali košaricu. No ipak vrhunac ironije bio je poziv ministra financija turskog Cipra upućen grčkim susjedima da svoj novac, ako ga uspiju spasiti, donesu u turske ciparske banke koje će im zajamčiti sigurnost. Istodobno, Turska je ponudila da u slučaju izlaska Cipra iz eurozone jaka turska lira, kojom se koriste ciparski Turci, postane prijelazna valuta za cijeli otok.
Kada se sve oduzme i zbroji, moglo bi se zaključiti da bi ova financijska kriza mogla poslužiti i kao politička prekretnica da se postigne ujedinjenje sada podijeljenog otoka.
>> \"Zaboravimo Cipar, zbog Slovenije se trebamo zabrinuti\"
