Možda je sudbina one koji su najstrašnije stradali i čija je sudbina trebala biti ugušena u vlastitoj krvi budućnost pozvala da najglasnije svjedoče za mir, dijalog i suživot. Riječ je, dakako, o sudbini muslimana s naših prostora, ukorijenjenih u tlo BiH, razgranatih po Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, tj. svim zemljama nekadašnje države.
Odnosno, sugerira to upravo objavljena nova deklaracija (sada umirovljenog) reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, koja nakon predstavljanja u londonskoj džamiji sad čeka svoju zagrebačku promociju koja bi je trebala lansirati visoko u orbitu, upravo poput “Deklaracije europskih muslimana”, koja je svijetu ponudila jedinstven koncept. Riječ je o gotovo savršeno jednostavnoj formuli prema kojoj Europa (pa i svijet) muslimane treba prihvatiti u njihovoj izvornosti, tj. bez asimilacije i stalnog suspektnog promatranja, dok muslimani moraju prihvatiti standarde zapadnih društava u kojima žive i pridonositi tim društvima jednako kao i svi njihovi članovi.
Na tu, naizgled jednostavnu formulu, ali ipak prilično zahtjevnu za provođenje, dr. Cerić napravio je ovih dana dodatak u obliku “Deklaracije o zajedničkoj sigurnosti i globalnom građanstvu”, kojoj su povod teroristički napadi na Bostonskom maratonu i masakr u Londonu, a koji su tobože učinjeni uime islama. Cerić naglašava dvije glavne vrijednosti nove deklaracije, a to su vrijednosti ljudske slobode i jednakosti.
Međutim, da bi se uopće došlo do njih i ispoštovalo ih se potpuno, potrebno je odbaciti mnoge predrasude i stereotipe. Cerić tako navodi da npr. značenje vjere islama nije samo vjera vjernika muslimana nego sigurnost drugoga, napose onoga koji živi pokraj njega i s njim. “Pravi je musliman koji voli mir, radi za mir i koji donosi solidarnost i suradnju društvu”, kaže Cerić, objašnjavajući kako se u “samoj ideji islama svjedoči historijska istina da ‘nema prinude u vjeri’”.
Reis-emeritus Cerić na taj način postavlja okvir za razmišljanje o islamu i muslimanima svakome tko želi ozbiljno krenuti od fundamenata islama, odnosno ne dopustiti si političko-medijsku zaslijepljenost, koja kroz krivu sliku islama otvara prostor za pogubnu islamofobiju.
S druge strane, baš kao i u onoj prvoj “Deklaraciji europskih muslimana”, dr. Cerić samim muslimanima postavlja kategorički imperativ da “moraju ustati i glasno progovoriti o tome što je njihov stvarni koncept života, vjere, kulture, mira i sigurnosti”. “Ali ne samo govoriti, oni moraju djelovati na uvjerljiv način tako da svoj govor potvrde životnom praksom, jer je osobni primjer moćniji od tisuću riječi ispraznog propovijedanja”, upozorava.
Na taj način njegova nova deklaracija ne predstavlja samo ispraznu formu koja se treba zadovoljiti na imaginarnim globalnim razinama, nego postaje zahtijevan program za ispunjenje u svakodnevnom životu. Kako svakoga muslimana tako i nemuslimana. Samo konkretno i stvarno razbijanje stereotipa i predrasuda te prilijeganje uz osobnu angažiranost i otvorenost može stvoriti sigurna i otvorena društva.
Odnosno, skinuti pogrešni epitet “islamski” s tzv. islamskog terorizma, jer se sami muslimani odriču nasilja kao nečega što je imanentno njihovoj vjeri. A Zapad to mora prepoznati i znati cijeniti. Tim više što dolazi s prostora koja su preživjela genocid na kraju 20. stoljeća. I od ljudi koji su preživjeli da bi opraštali i tako gradili ne samo svoju budućnost nego očito i budućnost današnjeg ludog i nerazumnog svijeta koji mora tražiti samo ono što spaja, a ne ono što razdvaja, kako bi u budućnosti preživio.
