Dočekali smo, dakle, i otvaranje muzeja pobačaja i kontracepcije. Ne,
doduše, kod nas nego u Beču. No, nije nam daleko i nije rečeno da,
prema dosadašnjim iskustvima, tkogod neće htjeti takva što učiniti i
ovdje.
U tom se muzeju mogu razgledati najrazličitije naprave i metode kojima
su se u majčinoj utrobi ubijala njihova vlastita djeca. Pored muzeja
holokausta, konclogora i raznih srednjovjekovnih tamnica i mučilišta,
sada smo dobili još i muzej kojim se, bez eufemističkih dodataka,
ponovno slavi smrt, ubijanje i mučenje.
Bez želje za moraliziranjem, jer bi zaista bilo neumjesno zgražati se
nad muzejom kad ne bi postojala stvarnost koju muzej samo skuplja i
predstavlja javnosti, valja se zapitati imaju li svi ti muzeji smisla?
Kad je riječ o holokaustu reći ćemo kako su oni postavljeni da bi bili
upozorenje budućim generacijama. Zgražanje koje je moguće vidjeti kod
većine posjetitelja ipak na neki način pobijaju oni drugi koji upravo u
tim slikama, predmetima i primjerima nalaze “nadahnuće” za nova zla.
Promidžba zla proizvodi zlo, htjeli mi to priznati ili ne. Zlo ima
razornu moć. Ćudoredni te muzeje ne trebaju, a oni drugi se na njima i
nadahnjuju i uče. Teško je vjerovati da im je to namjena.
VEČERNJI BREVIJAR
Muzeji ubijanja i mučenja
